18 prosinca, 2010

Žar na dlanu


Nedavno je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader uhapšen u Austriji te ga smjestilo u zatvor u Salzburgu. Božić će dočekati tamo, a taj je zatvor postao nova turistička atrakcija.
Sjetilo me to da sam na temu zatvora prije dvadeset godina napravio neke ilustracije, dapače, cijelu jednu knjigu.


Priča ide ovako -
1990. godine, nakon prvih demokratskih izbora, dolazim ja u zgradu Zagreb filma na Novoj vesi (to je bilo uglavnom iza podneva) a na porti mi kažu – «Krešimire, zvali su vas iz Sabora.» To se ponovilo nekoliko puta i prilično mi je diglo rejting kod čistačica koje su se tada javljale na telefon na porti firme.
Naravno, nije mi padalo na pamet da zovem Sabor i pitamo tko me to zove.


Tih dana sretnem Josipa Ivankovića, a on odmah navali kako trebamo pomoći Djuri da opremi svoju knjigu. «Kakva knjiga? Kojem Djuri?» - pitam. «Pa našem Djuri, Perici, on je iz Njemaca kraj Vinkovaca.» kaže Ivaković. Morao sam mu priznat da nemam pojma tko je taj Djuro, Perica.
Nema veze, Ivanković mi je sve objasnio - Djuro je godinama čamio u zatvoru, tamo su ga maltretirali i mučili, a on je pisao pjesme. Bio je čak suđen na smrt, ali kako mu ništa nisu dokazali, a svjedoci su povlačili svoje iznuđene iskaze, na kraju je pušten. Sad je izabran za zastupnika u Sabor... «Ako hoćeš, idemo odmah kod Djure, bar ćemo vidjet taj Sabor iznutra." - kaže Ivanković.
Misterij telefonskih poziva se razriješio a Josip Ivanković i ja smo tog dana prvi put ušli u Hrvatski Sabor.


Da skratim - Djuro je rekao da je njegovo ime Djuro a ne Đuro, pa sam ga tako i potpisao na naslovnici knjige. Možda se to nije baš poštivalo, Google daje malo rezultata za ime DJURO, a više za ĐURO.



U Nakladnom zavodu Matice Hrvatske su htjeli tiskati najviše tisuću primjeraka knjige, no Djuro je insistirao da to bude najmanje pet tisuća. Tvrdio je da je interes takav, da će se samo na promocijama prodati tri-četri tisuće.
Kad sam pročitao u novinama vijest da je knjiga izašla i negdje promovirana, otišao sam do Nakladnog zavoda po autorski primjerak. Rekli su mi da više nemaju niti jednu knjigu, već je sve bilo prodano. Ipak sam u njihovoj knjižari pronašao i kupio zadnji primjerak…

Hm, ubrzo je došlo do rata i nikad mi to nisu platili, a i ja sam tada imao pametnija posla nego da se tužakam i «izvlačim korist» iz ilustriranja nečije nesreće…
Djuru poslije nisam sretao, ali u Saboru sam bio još nekoliko puta, nekim drugim povodima.


Par godina kasnije ponovno sam sreo Josipa Ivankovića. Za one koji ne znaju, u to je vrijeme bio menadžer, tekstopisac i autor pjesama tamburaškog sastava Zlatni dukati.
Bio je tada nekako tužan, rezigniran, razočaran. Rekao je da je nakon naše "Saborske epizode" sredio neke turneje, išao je sa Dukatima posvuda, Kanada, Amerika, Australija…
Onako dugokos i bradat, prošaran sijedima, u ofucanim trapericama… izgledao je poput klošara, a govorio je glasom najvećeg gubitnika - «Zima, ja sam se tu namlatio novaca, nemaš pojma koliko sam se namlatio novaca…Imam novaca k'o govana!»
Ajd, bar je on nešto izvukao iz onog obilaska Sabora, pomislio sam. Ali rekao sam samo nešto u stilu – «Ma, jebeš lovu…važno je zdravlje.» a Josip se odmah s tim složio.

1 komentar:

Anonimno kaže...

Kakva divna prica!Steta sto cesce ne napises koju pricu uz ilustracije.

Pozdrav i sve najbolje za praznike kao i novoj godini.

pusa milanka