18 prosinca, 2010

Žar na dlanu


Nedavno je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader uhapšen u Austriji te ga smjestilo u zatvor u Salzburgu. Božić će dočekati tamo, a taj je zatvor postao nova turistička atrakcija.
Sjetilo me to da sam na temu zatvora prije dvadeset godina napravio neke ilustracije, dapače, cijelu jednu knjigu.


Priča ide ovako -
1990. godine, nakon prvih demokratskih izbora, dolazim ja u zgradu Zagreb filma na Novoj vesi (to je bilo uglavnom iza podneva) a na porti mi kažu – «Krešimire, zvali su vas iz Sabora.» To se ponovilo nekoliko puta i prilično mi je diglo rejting kod čistačica koje su se tada javljale na telefon na porti firme.
Naravno, nije mi padalo na pamet da zovem Sabor i pitamo tko me to zove.


Tih dana sretnem Josipa Ivankovića, a on odmah navali kako trebamo pomoći Djuri da opremi svoju knjigu. «Kakva knjiga? Kojem Djuri?» - pitam. «Pa našem Djuri, Perici, on je iz Njemaca kraj Vinkovaca.» kaže Ivaković. Morao sam mu priznat da nemam pojma tko je taj Djuro, Perica.
Nema veze, Ivanković mi je sve objasnio - Djuro je godinama čamio u zatvoru, tamo su ga maltretirali i mučili, a on je pisao pjesme. Bio je čak suđen na smrt, ali kako mu ništa nisu dokazali, a svjedoci su povlačili svoje iznuđene iskaze, na kraju je pušten. Sad je izabran za zastupnika u Sabor... «Ako hoćeš, idemo odmah kod Djure, bar ćemo vidjet taj Sabor iznutra." - kaže Ivanković.
Misterij telefonskih poziva se razriješio a Josip Ivanković i ja smo tog dana prvi put ušli u Hrvatski Sabor.


Da skratim - Djuro je rekao da je njegovo ime Djuro a ne Đuro, pa sam ga tako i potpisao na naslovnici knjige. Možda se to nije baš poštivalo, Google daje malo rezultata za ime DJURO, a više za ĐURO.



U Nakladnom zavodu Matice Hrvatske su htjeli tiskati najviše tisuću primjeraka knjige, no Djuro je insistirao da to bude najmanje pet tisuća. Tvrdio je da je interes takav, da će se samo na promocijama prodati tri-četri tisuće.
Kad sam pročitao u novinama vijest da je knjiga izašla i negdje promovirana, otišao sam do Nakladnog zavoda po autorski primjerak. Rekli su mi da više nemaju niti jednu knjigu, već je sve bilo prodano. Ipak sam u njihovoj knjižari pronašao i kupio zadnji primjerak…

Hm, ubrzo je došlo do rata i nikad mi to nisu platili, a i ja sam tada imao pametnija posla nego da se tužakam i «izvlačim korist» iz ilustriranja nečije nesreće…
Djuru poslije nisam sretao, ali u Saboru sam bio još nekoliko puta, nekim drugim povodima.


Par godina kasnije ponovno sam sreo Josipa Ivankovića. Za one koji ne znaju, u to je vrijeme bio menadžer, tekstopisac i autor pjesama tamburaškog sastava Zlatni dukati.
Bio je tada nekako tužan, rezigniran, razočaran. Rekao je da je nakon naše "Saborske epizode" sredio neke turneje, išao je sa Dukatima posvuda, Kanada, Amerika, Australija…
Onako dugokos i bradat, prošaran sijedima, u ofucanim trapericama… izgledao je poput klošara, a govorio je glasom najvećeg gubitnika - «Zima, ja sam se tu namlatio novaca, nemaš pojma koliko sam se namlatio novaca…Imam novaca k'o govana!»
Ajd, bar je on nešto izvukao iz onog obilaska Sabora, pomislio sam. Ali rekao sam samo nešto u stilu – «Ma, jebeš lovu…važno je zdravlje.» a Josip se odmah s tim složio.

05 prosinca, 2010

Gradovi, spomenici, klupe

1994.
Obilježavalo se 900 godina od prvog pisanog spomena Zagreba (iz 1094. godine, kada je na Kaptolu osnovana biskupija, što govori u prilog činjenici da je i ranije postojalo naselja).
U Modroj lasti su htjeli naslovnicu na tu temu. Kako prikazati neki grad i 900 godina povijesti? Izgledalo je kao nemoguća misija. No dobro, uvijek se nađe neko rješenje. Odlučio sam da napišem «ZAGREB 900» a da u slovima ZAGREB budu sličice karakterističnih veduta. Ipak se to obilježava prvi pisani spomen, a naslovnica bez slike nema puno smisla.
Izabrao sam neke građevine koje označavaju bitne zagrebačke institucije – katedrala, sveučilište, kazalište… a njima pridodao spomenike nekim važnim osobama. Već na prve dvije morao sam mijenjati realnost – katedrala se u stvarnosti ne vidi tako dobro zajedno s spomenikom Banu Jelačiću, a Meštrovićeva «Povijest Hrvata» u odnosu na zgradu sveučilišta je znatno manja «uživo» nego na ovom crtežu.
Dalje sam se poigrao – Zagorku sam iz Tkalčićeve prošetao do kamenitih vrata, Šenou podigao do kule Lotrščak, Matoša spustio do kazališta… Za nešto što bi predstavljalo moderni Zagreb odlučio sam se za toranj Cibone, stanovao sam u blizini i tamo često pio kavu.
Ispostavilo se da ima manje slova nego što bi mi trebalo, bilo je još zanimljivih zgrada i skulptura, ali rok me sustigao pa sam odustao od namjere da ilustriram i brojku 900.


1996.
Sa Zagrebom sam se proslavio pa je bilo logično da koju godinu kasnije radim i Osijek. Ne sjećam s povoda, no slova ovog puta nisu dolazila u obzir. Osijek je u ravnici pa sam zamislio nekoliko vodoravnih veduta (i danas mi je žao što ih nema barem pet) a sve drži jedna okomita skulptura. Naravno, izabrao sam upečatljiv rad Vanje Radauša – spomenik violinistu Franji Krežmi koji je umro mlad, u dobi od 19 godina.
Našlo se tu mjesta i za neku klupu na kojoj sjedi Zlatka...


1999.
Tu sam se vratio Matoševoj klupi. Naravno, i to je bila narudžba.
Fotografiju je snimio Vladimir Dimić, bila je dobra, ali u Lasti su htjeli neki moju intervenciju. Ovaj put nisam htio slikat-precrtavat fotku skulpture, a Borivoj Bošnjak, tadašnji grafički urednik, je bio majstor na kompjuteru. Dogovorili smo «eksperiment».

Naslikao sam dva akvarela – prvi je bila pozadina, neki imaginarni svijet iz Matoševe literature, a drugi (prednji plan) naše vrijeme, Zlatka, galeb, lišće i cvijeće…

Borivoj je sve to kompjuterski spojio u jednu sliku, s fotkom Matoševe klupe u sredini.

Krajem te godine i ja sam nabavio kompjuter…

03 prosinca, 2010

Prosinac

Više je prijedloga za određivanje etimologije naziva „prosinac.“ Jedan je kršćanskoga izvorišta i upućuje na to da je riječ o mjesecu u kojem se više „prosi“, to jest moli, što bi bilo povezano s adventskim običajima. Drugi prijedlog polazi od toga da je u tom mjesecu zimski suncostaj, pa bi to bio mjesec u kojem sunce „prosine“.


Latinsko ime ovog mjeseca, december, dolazi od riječi decem, a označava deseti mjesec Rimskog kalendara.