Odiseja

Odisej mi je oduvijek bio najzanimljiviji lik iz grčkih mitova.

Svoju verziju trojanskog konja u kojem Odiseja "glumi" Kron napravio sam 1979. godine.

A nakon što sam 2003. bio na Mljetu gdje je navodno boravio i Odisej, odlučio sam da i to opišem. Skica je preživjela - 

Ideja je bila da izgleda kao u reviji "Sve oko nas" – po 4 kvadratične slike na dvije stranice s tekstom složenim ispod, sa većom slikom na drugoj, gdje motivi iz Odiseje bili u nekoj spirali, poput vala...

Dušku Gačiću se dopao prijedlog da to napravimo zajedno. Nabacio je crteže olovkom (spiralu baš i nije pogodio, al to sam ionako mislio montirati iz više crteža..), ja sam počeo nabacivati boju...

I onda Gačić nazove i predloži da to ne bude klasično nacrtano, ima on ideju s letvicama i krpama...

Uglavnom, idućih par dana slao mi je mailom fotke broda, splavi i trojanskog konja koje je izradio od letvica i tkanine. Na kraju i okvire od letvica na plavoj tkanini (ili je to bio zgužvani papir?). 

Izazov prihvaćen. U Photoshopu sam spajao te fotke sa crtežima, ubacivši i neke motive sa antičkih vaza. Tekst je upao tamo gdje je bilo mjesta, jer sada je svaka tabla bila jedna slika.

Od "Odiseje u spirali" sam očito odustao, al i ovako je ispalo prilično kul.

PATAK 14

Gore je najava (Patak broj 12) koju sam napravio za epizodu stripa o Hermanu Gottesbergu koja nikad nije napravljena. Prvi, nedovršeni dio, Radovan Devlić je smjestio u Turopolje i dao to meni da dovršim i objavim. 

Fragment table kojom sam začinio tu epizodu (Campus Turouo) poslužila je kao ilustracija uz ovaj uvodnik 14-tog broja strip magazina Patak.
Sada me iznenađuje žestina i bezobrazluk s kojom sam napisao taj uvodnik, a s onim "REŽI!" očito sam ga i cenzurirao prije odlaska u tisak. Pročitati ak se ima vremena.

Bila je to 1989., početak demokratizacije, ali i vrijeme podivljale inflacije (cijena na naslovnici je 100 000 dinara). Jedan od najboljih brojeva, posebna zanimljivost – stripovi kojima je autor Pero Kvesić. Na naslovnici su crteži Magde Dulčić i Radovana Devlića, njih dvoje je prerano otišlo.

Vjesnik

1992., rat, izbori, kriza ljevice, kriminal...prošlo preko 20 godina a teme slične kao danas, jedino je Unprofor zaboravljen. 
A i politički dnevnik Vjesnik, za kojeg je ovo crtano, više ne postoji








 


 

Format

Početkom osamdesetih neke ilustracije u Modroj lasti bile bi objavljene u veličini poštanske marke. Evo i dokaza. Čitateljima je trebalo povećalo ne bi li uočili ideju za ovu "Tužaljku" - suze umjesto nota na crtovlju.


...a i originali nisu bili preveliki

Animafest Zagreb '88

Ovu foliju iz špice za Animafest od zaborava je sačuvao Matija Pisačić. Pronašao sam i tekst objavljen u Studiju gdje je objavljena kao ilustracija. Jure Ilić ga je napisao, al potkrala se i greškica - plakat koji se ovdje citira izradio je Zlatko Bourek.


evo i špice-

Sisak više od 2000 godina

Ovaj poster našao se na ormaru, među velikim papirima. Pomalo ofucan, presavijen napola, požutio. Original je valjda ostao u Sisku. U to vrijeme likovno i grafički sam opremao list za djecu Kurir pa su me zamolili da nešto nacrtam i za tu ekolološku akciju. Centar za kulturu Sisak, Đurđa, Borko, Silvije... 
Godina je vjerojatno 1985-6.

Ne znam tko je autor hamletovskog slogana, glavno da nije ono prepoznato "Više cvijeća manje smeća". Sjećam se da mi je Borko priopćio slogan, vjerojatno telefonski. Tekst je sugerirao da na slici bude neki ružni grad, pa sam dvojio dal da na tom zidu nacrtam neki ružnu grafit-drljotinu, Prevladala je ambicija da tu ipak bude nekoliko zanimljivih sisačkih veduta...ali, kao, u kaosu...

Vrijeme kalendara

Ovaj "Haiku kalendar" nastao je negdje 1993/94. i objavljeno na trećoj stranici Modre laste. Tih godinu-dvije Lasta se tiskala u tri boje - crna plus još dvije. Te dvije smo mijenjali i varirali iz broja u broj, a ja sam ih kombinirao da dobijem još neke boje ili nijanse.
Upitao sam preko Facebooka Nadu Zidar-Bogadi jesu li joj haikui objavljeni i u nekoj knjizi.
Odgovor:
"Dragi Zima, dosad sam objavila 4 haiku knjige; od pohvala za haiku koje su stigle iz Japana spomenut ću onu iz 2011. za haiku: Tužna vrba./Svaka grana tuguje/na svoj način. Pozdrav!!!"

Retro

Nisam imao ni vremena ni ideju za neki posebni vizual izložbe u Vinkovcima. Kao podloga je poslužila tabla iz Tabule rase, kvadratične kadrove zamijenio sam sličicama iz različitih projekata. Netko je tamo dodao tekst i prigodne logotipe pa je tako nastao najavni letak i plakat.


Koričice katalogića. Varijacija su plakata, uz neke potrebite izmjene.

Patak - 30 godina

15. 05. 2016. primio sam fb poruku od Duška Mirkovića -

"Ovih dana je 30 godina izlaska prvog broja Patka. Tiskali smo ga u požeškoj tiskari "Aleksandar Tajkov" u Požegi u nakladi od 10 tisuća komada. Tehnika tiskanja, knjigotisak. Bio je to veliki posao za tako malu tiskaru koja je gotovo sve radila ručno. Ti dani su uz izlazak Patka bili poznati i po Černobilskoj tragediji. Rado se sjećam onih dana."



Duško Mirković je tih dana bio predsjednik Kluba novinara Požega pres koji je bio pokretač i prvi izdavač strip magazina Patak. Glavni urednik je bio Jelenko Topić, a mene je u tu priču uveo Vlatko Brozović-Broza... Zamolio me da nacrtam prvu naslovnicu i pomognem oko prikupljanja stripova i tekstova.
Ostalo je već povijest koje je svi rado sjetimo.

Dim, voda, buka...

Odlučio sam smanjiti pušenje jer mi neki ljudi iz okoline prigovaraju da im dim škodi.

Modra Lasta je još početkom osamdesetih pisala o opasnostima koje se kriju u duhanskom dimu.

Ilustracijom sam to podebljao uključivši opasnosti koje se kriju u stripovima.

Rip Kirby, Corto Maltese, neki Bilalov negativac...a onaj lijevo mislim da se zvao Bogi.

Ali i pingvini su tada mogli pušiti, cigarete na slikama su se počele cenzurirati tek devedesetih.

Početkom osamdesetih Modra lasta je pisala o svemu pa i o nekoj teškoj vodi.

Evo šta danas o tome piše u Wikipedija -

Teška voda (D2O) (eng. heavy water) je nastala iz vodikova izotopa deuterija i kisika. Koristi se u nuklearnim reaktorima kao usporivač neutrona. Teška voda se nalazi u prirodnoj vodi u omjeru 1:5000molekula. Teška voda nije otrovna, ali njena svojstva dovode do trovanja pa čak i smrti laboratorijskih miševa.

Kolega Ninoslav Kunc, autor legendarnog stripa Sjena, ovdje je bio izložen pogubnoj teškoj vodi.

A i buka je prepoznata kao neprijatelj.

A ovo je bilo za neku pjesmicu o pužu koji ima samo stan

Radilo se u dvije boje, al za ovu drugu nikad nisi znao hoće li biti plava, crvena ili zelena. Ili siva, ako ilustracija bude na jednobojnim stranicama. 

Ponekad nisam imao ideju što s bojom kao u slučaju ove bakterije za snijeg.

Ilustratori nisu bili potpisivani uz ilustraciju, popis ilustratora tog broja bio bi pri dnu impresuma. Zato si na svakoj morao stavit ime ili inicijale, jer ak nisu prepoznali tko je to nacrtao honorar je mogao otići nekom drugom ili nikome.

Jednoga dana mi je glavni urednik rekao da pokušam napravit naslovnicu. Uh, to je trebalo u koloru! Napravio sam crno bijeli crtež i fotokopirao ga par puta da imam pričuvu ako zeznem s bojama. Zadnje sam obojio kosu, rizikovao sam s ljubičastom. Objavljeno je. 1982. "Broj 7" su zaljepili preko potpisa.

Grafičko-likovna urednica tada je bila Jagoda Kaloper. Mislio sam da me zafrkava kad je hvalila moju prvu naslovnicu. Uskoro je Jagoda otišla a na tom mjestu se zaposlio Nino Kunc. No oni nisu imali nikakav utjecaj na ilustriranje tekstova ili naslovnice.

Glavni urednik Dragutin Brigljević davao bi ilustratorima tekstove s hrpetina na jednom stolu, a kad bi oni ih vratili s ilustracijama stavljao bi to na hrpetine na drugom stolu ili podu.

Neke nisu nikada objavljene, neke su objavljene ali uz neki drugi tekst slične tematike, a neke bi izašle na formatu poštanske marke.

Nacrtao sam ih tada nekoliko stotina, onako za vježbu, ponekad i nekoliko na dan. Desetak neinspirativnih tekstova nisam vratio i za njih nitko nije nikad pitao.
A kad se dugo neobjavljenih ilustracija skupilo više od 60 počeo sam izbjegavati Brigljevića. Jednom me spazio na hodniku i htio mi uvaliti još tekstova al ja rekoh da ne bih više uzimao.

Bio je to preokret, al to je već druga pričica.

Zaboravljena skica

Početkom devedesetih je ponovno u modu ušlo Valentinovo. Nakon prve naslovnice na tu temu u Modroj lasti su me idućih nekoliko godina redovito zvali kad bi se primakao dan zaljubljenih.

Tema je zapravo kič, al podrazumijevalo se da ću napraviti neku simpatičnu parodiju tog kiča.

1993. godine krenula je ideja o razglednicama koje bi povremeno čitatelji dobijali na poklon uz poneki broj lista. Mene je opet zapalo Valentinovo...

Crtež se jako dopao uredništvu pa su ga stavili i na naslovnicu. He he, kao da sam to predvidio, logotip i broj Modre laste je bilo lako dodati jer je pri dnu bilo prostora.

Sve to nije osobito zanimljivo, al danas sam, tražeći nešto drugo (što nisam našao), naleti na zaboravljenu skicu u olovci. Vidi se da sam je onda počeo i kolorirati pa odustao.
Ne sjećam se zašto sam je odbacio i umjesto tog dinamičnog prizora realizirao smirenu, "meditativnu" varijantu. No sjećam se da je uredništvu bilo super kako je na toj slici momak nezainteresirano kul, a Željki Horvat se posebno svidio Zlatkin minijaturni cvjetni vrt. A i srca su imala bore i ožiljke..
Valjda mi se onda činilo da bi sve to bila bolja parodija kiča od glatkih, letečih srdaca.

Kod kitove čaše

Ovo je bio jedan od poslova za televiziju.
Za neke je osnovni crtež napravio kolega Dule Gačić, a vidi se da sam sve ja farbao. Dule je i u tušu izveo onog jedrenjaka i one škrinje… Mislim da je baš tada bio mobiliziran pa sam ja sve dovršio.
Koristili su to kao scenografije.
Bilo je nekoliko priča, glumci su glumili pred praznim pozadinom, a onda je to umontirano u ove crteže.
Nisam prisustvovao procesu nastajanja, samo sam isporučio slike.
A nisam ni gledao ni jednu emisiju, išle su dopodne u programu za djecu, i, kolko sam čuo, više puta reprizirane.
I, koliko znam, još to nisu platili. A prošlo je gotovo dva desetljeća...

Selo, psi

1978. godine napravio sam nekoliko ilustracija za reviju Selo.
Grafičku opremu tog lista radio je (za plaću) izvanredni karikaturist i autor stripova Ljubomir Milojević – Ljubac. U to vrijeme se pokušavao zaposliti u satiričnom listu Jež, nije volio to Selo i jako se iznenadio kad sam mu rekao da bih ja za to radio ilustracije. Bio sam mlad i na početku ilustratorske «karijere», svaki posao mi je bio zanimljiv, što zbog vježbe, što zbog objavljivanja. U par navrata Ljubac mi je dao tekstove, napravio bih to, ali teme fakat nisu bile naročito inspirativne, pa nije dugo trajalo.
Sjećam se da je već onda Ljubac pokušavao prestati pušiti, a kao bitni razlog navodio je - gubitak vremena. Čak je pokušavao izračunati koliko bi toga mogao nacrtati ako ne bi palio cigarete, otpuhivao dim, otresao pepeo, praznio pepeljare i slično. Bio je (čak) osam godina stariji od mene, a ja sam tek počeo pušiti, a i imao sam vremena...
Tek nedavno sam saznao da je Ljubac umro, i to još 1998. godine.

Iz Sela izdvajam ovu masovku – u priči su se ljudi potukli na nekom slavlju ili svadbi (ili je to bio pogreb) pa su zaboravili na hranu, što su iskoristili seoski đukci.


Dvadesetak godina kasnije za Večernji list sam opet imao seosku temu - jednooki pas lutalica priča o svojim avanturama i nevoljama.

Simona

Ovih dana su se družili predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić pa evo nešto u tom stilu.
Ako mi zazvoni telefon a srdačni glas s druge strane kaže - "Hej, kako si prijatelju!" odmah znam da je to Jovica Đurđić.
Prvi put me nazvao prije pet-šest godina i izrazio veliku želju da surađujemo. Toliko je hvalio moje crteže da sam bio spreman pristati na sve.
Kasnije je opet zvao, rekao da priprema knjigu u vlastitom izdanju i da bi na naslovnicu stavio jednu moju ilustraciju koja je vrlo davno objavljena u Modroj lasti. To mi je bilo malo bez veze, pa sam ponudio da nacrtam nešto novo.
Tako je nastala ta Simona, no Jovica je na omot ipak stavio još dvije stare ilustracije iz Modre laste.

Sreli smo se samo jednom, u Rijeci na kavi u Filodramatici. Žalio se da ga kritiziraju zbog jezika na kojem piše, Hrvatima to nije književno, Srbima ne zvuči kao srpski... (Nema veze, u međuvremenu se pojavio i Bosanski jezik, pa valjda je to sad to). Insistirao je da mi plati za moje crteže, a ja sam dobio dojam da bi mi dao koliko god eura zatražim.

Simonine oči su iste godine (2006.) objavljene u dva izdanja - na ćirilici i latinici. Jovica tada nije imao ćirilično pa mi je dao samo ovo drugo. Na internetu sam našao i naslovnicu onog prvog.
Na web stranici OVDJE može se skinuti cijela knjiga u pdf-u, klikom na naslov ili na latiničnu naslovnicu (bar je tako ak klikate u Hrvatskoj).