Božić

Prije 20 godina...


Malo više o temi - OVDJE

SLOBODA, SVJETLOST, MORE & MIR

Prije nego je sve prešlo u kolor, Modra lasta se tiskala na novinskom papiru. Pola lista je išlo crno-bijelo, a pola je imalo i još jednu dodatnu boju, najčešće plavu. Početkom devedesetih dodana je još jedna boja.
Na trećoj strani lijevo bio je impresum, a na njegovom dnu popis svih ilustratora u tom broju.
E sad, moja je zasluga što se s takvom praksom prestalo (bio sam tada član Savjeta lista, zatim likovni pa onda i likovno-grafički urednik) te se od devedesete ilustrator potpisuje uz svaki članak ili ilustraciju.


Ok, iz ovih primjera se vidi da sam tada dosta često morao ilustrirati uvodni tekst na toj trećoj stranici, po izričitoj želji glavnog urednika, pogotovo ako je bila u pitanju neka važna ili "osjetljiva" tema. A to su svakako bile sloboda, napadi JNA na Dubrovnik, Božić...




1993. godine se obilježavalo 40 godina Modre laste pa je cijele školske godine forsiran grafit s lastom i brojkom 40 koji sam nažvržljao za pet minuta.
Kako se vidi iz impresuma, godišnja pretplata je 1991. bila 200 dinara, a 1993. za samo dva mjeseca 12 920 hrvatskih dinara. Za svaki slučaj tu je bila i cijena u DEM.
S ovim Zrinjevcem koji plovi morem sam bio onda jako zadovoljan, a zelenu boju sam dobio poduplavanjem plave i žute.


Napokon, 1995. s kunama je prestala inflacija a došao je i kraj rata. Iako više nisam bio ni u Savjetu ni u uredništvu, naravno da su me zvali da ja ilustriram tako važnu temu kao što je mir.
Uvalio sam onaj hipijevski peace, a sad više nisam siguran je li lik koji dohvaća smajlića bio dečko ili cura.
, božić

Striborovo stablo

Šuma Striborova izlazila je u nastavcima u Večernjem listu (svakoga dana, izuzev nedjeljom) od ponedjeljka 05. 06. do petka 04. 08. 1989.
50 nastavaka. Kad je to krenulo, imao sam samo prve dvije table (6 nastavaka) pa se ubrzo dogodilo da noćas crtam i pišem ono što će prekosutra izaći u novinama.

Nikada prije a ni kasnije nisam bio u takvoj situaciji. Mjesecima se nisam odvajao od crtaće daske, osim da odnesem nacrtano u redakciju, a neke nastavke je dolazio pokupiti Jure Ilić.
Da bude gore, nakon ove priče napravio sam još i 36 nastavaka Kako je Potjeh tražio istinu a onda pukao.

Svaki nastavak je trebao biti zanimljivi odsječak priče pa nije bilo puno mogućnosti za velike, reprezentativne crteže. Posebno me frustriralo što nisam mogao napraviti neki veći, okomiti kadar.

Ipak, uspio sam nacrtati to veliko Striborovo stablo.
Fotokopirao sam original, izrezao to na tri dijela, dopisao u njih tekst i nešto docrtao.
Izašlo je u tri nastavka i sve zajedno izgledalo ovako -


Kompletan crtež objavljen je kao ilustracija knjizi u izdanju Znanja...štajaznam...negdje 1990. i to u novopokrenutoj seriji knjiga koja se zvala upravo "Biblioteka Stribor".


U međuvremenu su Priče iz davnine počele izlaziti u Radosti i to u boji. Nakon Ribara Palunka htjeli su Šumu Striborovu pa sam obojio, preradio, docrtao i dopisao onih 50 nastavaka i pretvorio ih u 20 tabli.
Obojeno stablo izgledalo je ovako -


Više tabli iz ovih stripova pojavilo se kasnije u raznim udžbenicima, između ostalih i ovo stablo.
A ja sam se Striborovoj priči vratio desetak godina kasnije u Kronikama. Tamo je ostarjeli Malik Tintilinić ispričao šta je bilo dalje, a fotka snimljena u Vinkovcima 1900. godine možda zaista prikazuje posječeno Striborovo stablo.

Haiku kalendar

Ovo je nastalo negdje 1993/94. i objavljeno na trećoj stranici Modre laste.
Tih godinu-dvije Lasta se tiskala u tri boje - crna plus još dvije. Te dvije smo mijenjali i varirali iz broja u broj, a ja sam ih (kao likovno-grafički urednik) kombinirao da dobijem još neke boje ili nijanse. Ovdje su to bile žuta i plava koje su dale i zelenu...

Kod kitove čaše

Ovo je bio jedan od poslova za televiziju.
Za neke je osnovni crtež napravio kolega Dule Gačić, a vidi se da sam sve ja farbao. Dule je i u tušu izveo onog jedrenjaka i one škrinje… Mislim da je baš tada bio mobiliziran pa sam ja sve dovršio.
Koristili su to kao scenografije.
Bilo je nekoliko priča, glumci su glumili pred praznim pozadinom, a onda je to umontirano u ove crteže.
Nisam prisustvovao procesu nastajanja, samo sam isporučio slike.
A nisam ni gledao ni jednu emisiju, išle su dopodne u programu za djecu, i, kolko sam čuo, više puta reprizirane.
I, koliko znam, još to nisu platili. A prošlo je gotovo dva desetljeća...

"Surogat stvarnosti"

Obilježavanje 50 godina od Oskara, Žute podmornice na Animafestu, izložba "Surogat stvarnosti"… sve u zadnjih desetak dana.
Pa kad je retro, evo i update za post «Crtići».

Prvi Maslačak kojeg sam kompletno ilustrirao bio je djelimično posvećen crtanom filmu. Bilo je tu preko dvadeset ilustracija, a ovih šest su na temu crtića.
Balthazar u "moebius stilu" uopće ne izgleda loše, a Ptica i crvek, kao i crni patak vire iz televizora...


Bilo je to početkom osamdesetih, i očito se sve vrtilo oko crtića na televiziji koji su onda tamo bili svakodnevno.
A meni je tada bila najdraža ova sa Snjeguljicom i patuljcima:


Ovo gore je bilo uz neki "scenarij za crtani film". Tekst je objavljen u Maslačku ali, koliko znam, taj film nikada nije napravljen. Fingirao sam knjigu snimanja u ovoj ilustraciji.
A ovo dolje je fakat fora. Ne znam kak mi se dalo crtat te portrete.
Joško i ja smo zadnji u repu te Zagrebačke škole, a tak je nekak i ostalo.

A 1984. je bio šesti Animafest pa je ta ilustracija objavljena u zadnjem broju biltena, uz intervju s drugom Kunejom, tadašnjim direktorom Zagreb filma. Mislim da je njegov portret u olovci nacrtao Dajka, a ja sam ga samo istuširao. Nacrtao sam i one "male ljude" na drugoj stranici koji "hrle" u Zagreb film.

Čak sam podvukao ono u tekstu o "trideset mladih autora".
Naravno, to sam mogao jer sam na tom Animafestu radio kao grafičko-likovni urednik biltena...

Venezia

Prvi put sam u Veneciji bio u ljeto 1991. Ujutro sam došao trajektom iz Pule a uvečer se istim vratio.
Lutao sam gradom i tražio po dvorištima Corto Maltesea, al nije ga tada bilo.
Smislio sam zato priču o Zlatki i Pierrotu i, naravno, smjestio je u vrijeme karnevala u Veneciji. No te jeseni sam počeo raditi grafičko likovnu opremu u Modroj lasti a počeo je i rat. Bilo je to neko nervozno vrijeme, imao sam puno posla i nikako da nacrtam tu priču, Venecija je bila zahtjevna, trebalo je to biti bogato i čipkasto, a ja nisam nalazio vremena i živaca... Požalio sam se Nini Kuncu, a on se ponudio da nacrta nekoliko prizora Venecije. I prije smo surađivali, no ovo je ispalo zaista odlično.
Kunc je radio prvu polovicu table u koju sam na dva mjesta ubacio Zlatku s ružom i onaj "most uzdisaja". No Nino je ukrcao gomilu detalja pa smo samo tu polovicu objavili na cijeloj stranici Modre, kao "prvi dio" priče. Drugi dio u kojem prevladavaju radnja i likovi nacrtao sam ja, a objavljen je u idućem broju.

Kasnije sam još dvaput bio u tom gradu, svaki put na samo jedan dan. Nakon drugog puta nije ništa nacrtano, ali bilo je to baš u vrijeme karnevala. Padala je kiša a bilo je zanimljivo probijati se kroz gomilu sačinjenu od maskiranih spodoba i deset puta više nemaskiranih promatrača....
Treći put je povod bila retrospektivna izložba Salvadora Dalia, no pravo otkriće je bila jedna druga izložba koja je u to vrijeme također bila postavljena - Turner u Veneciji. Iz toga su proizašle ove Kronike, kombinacija digitalnih fotografija, Turnerovih slika i samo jednog mog akvarela. Plus galeb Yek, naravno.
No tu je i izvrstan mrzovoljni tekst o Veneciji kao "potrošenom" općem mjestu.

Nisam se baš nacrtao Venecije, iako su teme i priče bili moje (možda baš zato). Ali ima još vremena, neće nikud pobjeći, a i potonut neće tako skoro.

Svibanj

U hrvatskom jeziku, svibanj je dobio ime po biljci koja se zove svib(a) (cornus sanguinea). Biljka cvate bijelim cvjetovima u tom mjesecu. Stariji nazivi za ovaj mjesec u nekim hrvatskim krajevima bili su: filipovčak (po blagdanu sv. Filipa, apostola 3. svibnja), rožnjak, sviben, a bila je raširena i uporaba naziva „maj.“

U mnogim jezicima ime je dobio od grčkog (Μαίος), i latinskog (maius). Prvobitno značenje je bilo posvećeno razvoju, u Rimskom kalendaru bio je treći mjesec u godini, u kojem se priroda budila, razvijala i cvjetala.

Veliki potop

Proljeće u Novigradu, 1993., baš oko prvomajskih praznika. Prvi put sam bio pozvan da tamo vodim radionicu stripa. Prvog jutra, nakon što sam obišao školu bezuspješno tražeći sobu na kojoj piše «STRIP», netko me uputio prema nekom hodniku.
Neiskusan, dopustio sam da voditelji drugih radionica prigrabe prostorije u školi pa je stripu dodijeljen vrtić. Vrtić je bio povezan s školom 50-metarskim pustim hodnikom, a negdje na sredini stajala je djevojčica, sva u suzama.
«Šta ti tu plačeš?» upitao sam je.
«Kme, šmrc, meni su stavili u strip…a ja bih htjela u dizajn…šmrc, kme…» cmoljila je.
«Šta fali stripu?» pitam ja, praveći se nevješt.
«Ja hoću dizajn…dizajn!…kmeee..»
Vidim, loše je počelo, strip ovdje nije popularan, tko zna hoće li nekog uopće biti u tom vrtiću… Kak sam obišao cijelu školu, znao sam u kojoj sobi je radionica dizajna pa uputih curicu tamo.
«Tamo se javi profesoru Obrovcu i reci mu da te primi jer su te izbacili sa stripa.» - Mudro sam je savjetovao, a ona me zahvalno pogledala i odmah odjurila.
Kasnije sam saznao da se zove Karla, a na završnoj izložbi, kad je strip radionica proglašena najboljim, dobacio sam joj – «Tko ti je kriv, sama si htjela na dizajn.»
Sreli smo se na još par radionica, uvijek je bila u dizajnu, nikad više nije plakala, ali svratila bi do stripa…Čak je na jednoj zajedničkoj fotografiji jedne od strip radionica.
Desetak dana nakon prvog susreta nacrtao sam je na uvodnom crtežu «Velikog potopa».


Kad sam stigao do onog vrtića, bio je pun nezadovoljnih dečki i djevojčica. Bilo ih je petnaestak, ali vrtić je bio mali, s malim stolovima i stolicama, pa su u početku svi bili pomalo poniženi što su bačeni u te prostorije za patuljke, daleko od ostalih. Kasnije se sve promijenilo, na bolje.
Zašto Veliki potop? Bila je to tema tog Novigradskog proljeća. Neki su gunđali jer im je tema bila glupa, no drugi su odmah počeli crtat životinje koje Noa prikuplja za svoju barku. Nekima sam objasnio da ne moraju crtati biblijski potop, jer to je samo metafora za neku katastrofu velikih razmjera. Ti su onda krenuli crtat priče o nekoj katastrofi…
Najnezadovoljniji je bio jedan dečko koji nikako nije prihvaćao tu glupu temu, njegov bunt je poslije par dana ipak više ličio na zabušavanje. Napokon je sjeo i nacrtao strip od tri slike – rock muzičar se popne na binu ali ga odmah ubije grom (ili strujni udar, ne sjećam se). Strip je nazvao «Smrt Johna Lenona» i bio je to hit dana. Dečko se zvao Damir Bralić, danas se bavi dizajnom.
No apsolutno najbolja na toj radionici je bila jedna djevojčica. Crtala je kao da se stripom profesionalno bavi već desetak godina a bila je tek sedmi razred. Danas je Dunja Janković u Amerci, radi jako zanimljive stvari, između ostalog i stripove.

Zadnjeg jutra je bio rastanak i tada se dogodilo nešto što se više nije ponovilo. Dok su se klinci pozdravljali i ukrcavali u autobuse, jedan srednjoškolac je uzeo gitaru, počeo svirati i pjevat neku pjesmu a drugi su mu se pridružili u pjesmi. Tada su svima potekle suze, a vidio sam i odrasle kako brišu oči. Svina je bilo žao što se rastajemo.
Netko je rekao – «Eto, sad zaista imamo pravi potop…u suzama.», a ja sam odlučio da zadnja epizoda Zlatke u toj školskoj godini bude na temu potopa.
Bilo je to lakše odlučiti nego napraviti, pogotovo nakon gomile smješnih stripova koje su upravo napravili ti klinci. Nisam mogao smisliti nikakvu priču za strip, a rok je bio kratak. Napokon sam napisao tekst u formi recepta, odnosno, kao upute za upotrebu kakve nalazimo uz ljekove. Zlatka se spominje samo u potpisu, kao firma s logotipom «Z» koji je bio parafraza Plivinog «P».

Ilustrirao sam to gotovo rutinski, nekoliko sličica u debelim okvirima kroz koje pada suza. Zadnja slika zauzima pola stranice, potopljeni svijet, kiša i oluja odlazi, kopno na vidiku, Zlatka na splavi koje umjesto jedra ima drvce…
Ali predzadnja slika je ipak bila nadahnuta pjesmom «Come Undone» od Duran Duran, bila je to neka vrst posvete pjesmi koja mi se sviđala i spotu koji se tada vrtio.

OŽUJAK & TRAVANJ

TRAVANJ
Hrvatsko ime za ovaj mjesec dolazi od riječi trava. U slovenskom jeziku tradicionalni naziv za travanj glasi mali traven, a za svibanj veliki traven. Stariji nazivi za mjesec travanj u nekim hrvatskim krajevima bili su: jurjevščak (po blagdanu sv. Jurja, 23. travnja, traven, mali traven.



OŽUJAK
Pretpostavlja se da hrvatsko ime ovog mjeseca dolazi od riječi „laž“, što bi označavalo lažljivost, promjenjivost vremena u tome mjesecu. Stariji hrvatski nazivi koji su se rabili u pojedinim krajevima bili su: gregurjevščak (vjerojatno po blagdanu sv. Grgura I., pape, 12. ožujka po starom kalendaru), sušec, protuletnjak.

Latinsko ime ovog mjeseca dolazi od imena rimskog božanstva rata - Marsu (Martius). Zato se ovaj mjesec smatra povoljnim za vojne akcije. U Rimskom kalendaru bio je prvi mjesec u godini.

Veljača

Evo što kaže Wikipedija:
Etimologija riječi
Nije sigurno podrijetlo naziva ovog mjeseca, no pretpostavlja se da označava sve duže dane koji tako postaju veći - „velji.“ Stariji hrvatski nazivi za ovaj mjesec u pojedinim krajevima bili su: svečen (vjerojatno prema blagdanu Svijećnici, 2. veljače), veljak, svičan.

Latinsko ime mjeseca dolazi iz grčkog (Φεβρουαριος), i latinskog (februarius). Prvobitno značenje mu je bilo posvećeno očišćenju, u kojem su se obavljala žrtvovanja za očišćenje od grijeha. Veljača i siječanj su posljednja dva dodana mjeseca, te ih nema u Rimskom kalendaru jer su u starom Rimu smatrali da je zima bez mjesečnih perioda (bio je posljednji mjesec u godini).

Jasno, kad sam trebao napraviti ilustraciju za Veljaču, odustao sam od prikazivanja toga kako dani postaju sve velji.
Sjetio sam se one rime "Veljača - mačka derača" i riješio problem.

Siječanj

Siječanj (lat. Januarius) prvi je mjesec godine po gregorijanskom kalendaru. Ima 31 dan.
Nesigurno je podrijetlo ovog naziva. Najčešće je zastupljena teza o izvođenju naziva ovog mjeseca iz sječe drva, no protiv te pretpostavke mogla bi biti činjenica da postoji dijalektalni naziv svečan, svičen, sičan, što ne bi imalo veze sa sječom. Stariji nazivi za ovaj mjesec u nekim hrvatskim krajevima bili su: malobožicnjak (prema blagdanu Bogojavljenja), pavlovščak (po blagdanu obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja), prezimec. Tradicionalni slovenski naziv za veljaču glasi svečan, a u nekim krajevima i sečan.

Latinsko ime mjeseca dolazi od grčke riječi Ιανουαριος i latinske riječi Iānuārius. Nazvan je po rimskom bogu svakog početka vrata i ulaza, sunca i svjetlosti, obično prikazivan s dva lica koja gledaju na dvije suprotne strane - Janusu. Siječanj i veljača su posljednja dva mjeseca dodana, te ih nema Rimskom kalendaru jer su u starom Rimu smatrali da je zima bez mjesečnih perioda (bio je 11. mjesec u godini).

Žar na dlanu

Nedavno je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader uhapšen u Austriji te ga smjestilo u zatvor u Salzburgu. Božić će dočekati tamo, a taj je zatvor postao nova turistička atrakcija.
Sjetilo me to da sam na temu zatvora prije dvadeset godina napravio neke ilustracije, dapače, cijelu jednu knjigu.


Priča ide ovako -
1990. godine, nakon prvih demokratskih izbora, dolazim ja u zgradu Zagreb filma na Novoj vesi (to je bilo uglavnom iza podneva) a na porti mi kažu – «Krešimire, zvali su vas iz Sabora.» To se ponovilo nekoliko puta i prilično mi je diglo rejting kod čistačica koje su se tada javljale na telefon na porti firme.
Naravno, nije mi padalo na pamet da zovem Sabor i pitamo tko me to zove.


Tih dana sretnem Josipa Ivankovića, a on odmah navali kako trebamo pomoći Djuri da opremi svoju knjigu. «Kakva knjiga? Kojem Djuri?» - pitam. «Pa našem Djuri, Perici, on je iz Njemaca kraj Vinkovaca.» kaže Ivaković. Morao sam mu priznat da nemam pojma tko je taj Djuro, Perica.
Nema veze, Ivanković mi je sve objasnio - Djuro je godinama čamio u zatvoru, tamo su ga maltretirali i mučili, a on je pisao pjesme. Bio je čak suđen na smrt, ali kako mu ništa nisu dokazali, a svjedoci su povlačili svoje iznuđene iskaze, na kraju je pušten. Sad je izabran za zastupnika u Sabor... «Ako hoćeš, idemo odmah kod Djure, bar ćemo vidjet taj Sabor iznutra." - kaže Ivanković.
Misterij telefonskih poziva se razriješio a Josip Ivanković i ja smo tog dana prvi put ušli u Hrvatski Sabor.


Da skratim - Djuro je rekao da je njegovo ime Djuro a ne Đuro, pa sam ga tako i potpisao na naslovnici knjige. Možda se to nije baš poštivalo, Google daje malo rezultata za ime DJURO, a više za ĐURO.



U Nakladnom zavodu Matice Hrvatske su htjeli tiskati najviše tisuću primjeraka knjige, no Djuro je insistirao da to bude najmanje pet tisuća. Tvrdio je da je interes takav, da će se samo na promocijama prodati tri-četri tisuće.
Kad sam pročitao u novinama vijest da je knjiga izašla i negdje promovirana, otišao sam do Nakladnog zavoda po autorski primjerak. Rekli su mi da više nemaju niti jednu knjigu, već je sve bilo prodano. Ipak sam u njihovoj knjižari pronašao i kupio zadnji primjerak…

Hm, ubrzo je došlo do rata i nikad mi to nisu platili, a i ja sam tada imao pametnija posla nego da se tužakam i «izvlačim korist» iz ilustriranja nečije nesreće…
Djuru poslije nisam sretao, ali u Saboru sam bio još nekoliko puta, nekim drugim povodima.


Par godina kasnije ponovno sam sreo Josipa Ivankovića. Za one koji ne znaju, u to je vrijeme bio menadžer, tekstopisac i autor pjesama tamburaškog sastava Zlatni dukati.
Bio je tada nekako tužan, rezigniran, razočaran. Rekao je da je nakon naše "Saborske epizode" sredio neke turneje, išao je sa Dukatima posvuda, Kanada, Amerika, Australija…
Onako dugokos i bradat, prošaran sijedima, u ofucanim trapericama… izgledao je poput klošara, a govorio je glasom najvećeg gubitnika - «Zima, ja sam se tu namlatio novaca, nemaš pojma koliko sam se namlatio novaca…Imam novaca k'o govana!»
Ajd, bar je on nešto izvukao iz onog obilaska Sabora, pomislio sam. Ali rekao sam samo nešto u stilu – «Ma, jebeš lovu…važno je zdravlje.» a Josip se odmah s tim složio.

Gradovi, spomenici, klupe

1994.
Obilježavalo se 900 godina od prvog pisanog spomena Zagreba (iz 1094. godine, kada je na Kaptolu osnovana biskupija, što govori u prilog činjenici da je i ranije postojalo naselja).
U Modroj lasti su htjeli naslovnicu na tu temu. Kako prikazati neki grad i 900 godina povijesti? Izgledalo je kao nemoguća misija. No dobro, uvijek se nađe neko rješenje. Odlučio sam da napišem «ZAGREB 900» a da u slovima ZAGREB budu sličice karakterističnih veduta. Ipak se to obilježava prvi pisani spomen, a naslovnica bez slike nema puno smisla.
Izabrao sam neke građevine koje označavaju bitne zagrebačke institucije – katedrala, sveučilište, kazalište… a njima pridodao spomenike nekim važnim osobama. Već na prve dvije morao sam mijenjati realnost – katedrala se u stvarnosti ne vidi tako dobro zajedno s spomenikom Banu Jelačiću, a Meštrovićeva «Povijest Hrvata» u odnosu na zgradu sveučilišta je znatno manja «uživo» nego na ovom crtežu.
Dalje sam se poigrao – Zagorku sam iz Tkalčićeve prošetao do kamenitih vrata, Šenou podigao do kule Lotrščak, Matoša spustio do kazališta… Za nešto što bi predstavljalo moderni Zagreb odlučio sam se za toranj Cibone, stanovao sam u blizini i tamo često pio kavu.
Ispostavilo se da ima manje slova nego što bi mi trebalo, bilo je još zanimljivih zgrada i skulptura, ali rok me sustigao pa sam odustao od namjere da ilustriram i brojku 900.


1996.
Sa Zagrebom sam se proslavio pa je bilo logično da koju godinu kasnije radim i Osijek. Ne sjećam s povoda, no slova ovog puta nisu dolazila u obzir. Osijek je u ravnici pa sam zamislio nekoliko vodoravnih veduta (i danas mi je žao što ih nema barem pet) a sve drži jedna okomita skulptura. Naravno, izabrao sam upečatljiv rad Vanje Radauša – spomenik violinistu Franji Krežmi koji je umro mlad, u dobi od 19 godina.
Našlo se tu mjesta i za neku klupu na kojoj sjedi Zlatka...


1999.
Tu sam se vratio Matoševoj klupi (na kojoj sjedi i Zlatka). Naravno, i to je bila narudžba.
Fotografiju je snimio Vladimir Dimić, bila je dobra, ali u Lasti su htjeli neki moju intervenciju. Ovaj put nisam htio slikat-precrtavat fotku skulpture, a Borivoj Bošnjak, tadašnji grafički urednik, je bio majstor na kompjuteru. Dogovorili smo «eksperiment».
Naslikao sam dva akvarela – prvi je bila pozadina, neki imaginarni svijet iz Matoševe literature, a drugi (prednji plan) naše vrijeme, Zlatka, galeb, lišće i cvijeće… Borivoj je sve to kompjuterski spojio u jednu sliku, s fotkom Matoševe klupe u sredini.
Krajem te godine i ja sam nabavio kompjuter…

Prosinac

Više je prijedloga za određivanje etimologije naziva „prosinac.“ Jedan je kršćanskoga izvorišta i upućuje na to da je riječ o mjesecu u kojem se više „prosi“, to jest moli, što bi bilo povezano s adventskim običajima. Drugi prijedlog polazi od toga da je u tom mjesecu zimski suncostaj, pa bi to bio mjesec u kojem sunce „prosine“.


Latinsko ime ovog mjeseca, december, dolazi od riječi decem, a označava deseti mjesec Rimskog kalendara.