18 prosinca, 2010

Žar na dlanu


Nedavno je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader uhapšen u Austriji te ga smjestilo u zatvor u Salzburgu. Božić će dočekati tamo, a taj je zatvor postao nova turistička atrakcija.
Sjetilo me to da sam na temu zatvora prije dvadeset godina napravio neke ilustracije, dapače, cijelu jednu knjigu.


Priča ide ovako -
1990. godine, nakon prvih demokratskih izbora, dolazim ja u zgradu Zagreb filma na Novoj vesi (to je bilo uglavnom iza podneva) a na porti mi kažu – «Krešimire, zvali su vas iz Sabora.» To se ponovilo nekoliko puta i prilično mi je diglo rejting kod čistačica koje su se tada javljale na telefon na porti firme.
Naravno, nije mi padalo na pamet da zovem Sabor i pitamo tko me to zove.


Tih dana sretnem Josipa Ivankovića, a on odmah navali kako trebamo pomoći Djuri da opremi svoju knjigu. «Kakva knjiga? Kojem Djuri?» - pitam. «Pa našem Djuri, Perici, on je iz Njemaca kraj Vinkovaca.» kaže Ivaković. Morao sam mu priznat da nemam pojma tko je taj Djuro, Perica.
Nema veze, Ivanković mi je sve objasnio - Djuro je godinama čamio u zatvoru, tamo su ga maltretirali i mučili, a on je pisao pjesme. Bio je čak suđen na smrt, ali kako mu ništa nisu dokazali, a svjedoci su povlačili svoje iznuđene iskaze, na kraju je pušten. Sad je izabran za zastupnika u Sabor... «Ako hoćeš, idemo odmah kod Djure, bar ćemo vidjet taj Sabor iznutra." - kaže Ivanković.
Misterij telefonskih poziva se razriješio a Josip Ivanković i ja smo tog dana prvi put ušli u Hrvatski Sabor.


Da skratim - Djuro je rekao da je njegovo ime Djuro a ne Đuro, pa sam ga tako i potpisao na naslovnici knjige. Možda se to nije baš poštivalo, Google daje malo rezultata za ime DJURO, a više za ĐURO.



U Nakladnom zavodu Matice Hrvatske su htjeli tiskati najviše tisuću primjeraka knjige, no Djuro je insistirao da to bude najmanje pet tisuća. Tvrdio je da je interes takav, da će se samo na promocijama prodati tri-četri tisuće.
Kad sam pročitao u novinama vijest da je knjiga izašla i negdje promovirana, otišao sam do Nakladnog zavoda po autorski primjerak. Rekli su mi da više nemaju niti jednu knjigu, već je sve bilo prodano. Ipak sam u njihovoj knjižari pronašao i kupio zadnji primjerak…

Hm, ubrzo je došlo do rata i nikad mi to nisu platili, a i ja sam tada imao pametnija posla nego da se tužakam i «izvlačim korist» iz ilustriranja nečije nesreće…
Djuru poslije nisam sretao, ali u Saboru sam bio još nekoliko puta, nekim drugim povodima.


Par godina kasnije ponovno sam sreo Josipa Ivankovića. Za one koji ne znaju, u to je vrijeme bio menadžer, tekstopisac i autor pjesama tamburaškog sastava Zlatni dukati.
Bio je tada nekako tužan, rezigniran, razočaran. Rekao je da je nakon naše "Saborske epizode" sredio neke turneje, išao je sa Dukatima posvuda, Kanada, Amerika, Australija…
Onako dugokos i bradat, prošaran sijedima, u ofucanim trapericama… izgledao je poput klošara, a govorio je glasom najvećeg gubitnika - «Zima, ja sam se tu namlatio novaca, nemaš pojma koliko sam se namlatio novaca…Imam novaca k'o govana!»
Ajd, bar je on nešto izvukao iz onog obilaska Sabora, pomislio sam. Ali rekao sam samo nešto u stilu – «Ma, jebeš lovu…važno je zdravlje.» a Josip se odmah s tim složio.

05 prosinca, 2010

Gradovi, spomenici, klupe

1994.
Obilježavalo se 900 godina od prvog pisanog spomena Zagreba (iz 1094. godine, kada je na Kaptolu osnovana biskupija, što govori u prilog činjenici da je i ranije postojalo naselja).
U Modroj lasti su htjeli naslovnicu na tu temu. Kako prikazati neki grad i 900 godina povijesti? Izgledalo je kao nemoguća misija. No dobro, uvijek se nađe neko rješenje. Odlučio sam da napišem «ZAGREB 900» a da u slovima ZAGREB budu sličice karakterističnih veduta. Ipak se to obilježava prvi pisani spomen, a naslovnica bez slike nema puno smisla.
Izabrao sam neke građevine koje označavaju bitne zagrebačke institucije – katedrala, sveučilište, kazalište… a njima pridodao spomenike nekim važnim osobama. Već na prve dvije morao sam mijenjati realnost – katedrala se u stvarnosti ne vidi tako dobro zajedno s spomenikom Banu Jelačiću, a Meštrovićeva «Povijest Hrvata» u odnosu na zgradu sveučilišta je znatno manja «uživo» nego na ovom crtežu.
Dalje sam se poigrao – Zagorku sam iz Tkalčićeve prošetao do kamenitih vrata, Šenou podigao do kule Lotrščak, Matoša spustio do kazališta… Za nešto što bi predstavljalo moderni Zagreb odlučio sam se za toranj Cibone, stanovao sam u blizini i tamo često pio kavu.
Ispostavilo se da ima manje slova nego što bi mi trebalo, bilo je još zanimljivih zgrada i skulptura, ali rok me sustigao pa sam odustao od namjere da ilustriram i brojku 900.


1996.
Sa Zagrebom sam se proslavio pa je bilo logično da koju godinu kasnije radim i Osijek. Ne sjećam s povoda, no slova ovog puta nisu dolazila u obzir. Osijek je u ravnici pa sam zamislio nekoliko vodoravnih veduta (i danas mi je žao što ih nema barem pet) a sve drži jedna okomita skulptura. Naravno, izabrao sam upečatljiv rad Vanje Radauša – spomenik violinistu Franji Krežmi koji je umro mlad, u dobi od 19 godina.
Našlo se tu mjesta i za neku klupu na kojoj sjedi Zlatka...


1999.
Tu sam se vratio Matoševoj klupi. Naravno, i to je bila narudžba.
Fotografiju je snimio Vladimir Dimić, bila je dobra, ali u Lasti su htjeli neki moju intervenciju. Ovaj put nisam htio slikat-precrtavat fotku skulpture, a Borivoj Bošnjak, tadašnji grafički urednik, je bio majstor na kompjuteru. Dogovorili smo «eksperiment».

Naslikao sam dva akvarela – prvi je bila pozadina, neki imaginarni svijet iz Matoševe literature, a drugi (prednji plan) naše vrijeme, Zlatka, galeb, lišće i cvijeće…

Borivoj je sve to kompjuterski spojio u jednu sliku, s fotkom Matoševe klupe u sredini.

Krajem te godine i ja sam nabavio kompjuter…

03 prosinca, 2010

Prosinac

Više je prijedloga za određivanje etimologije naziva „prosinac.“ Jedan je kršćanskoga izvorišta i upućuje na to da je riječ o mjesecu u kojem se više „prosi“, to jest moli, što bi bilo povezano s adventskim običajima. Drugi prijedlog polazi od toga da je u tom mjesecu zimski suncostaj, pa bi to bio mjesec u kojem sunce „prosine“.


Latinsko ime ovog mjeseca, december, dolazi od riječi decem, a označava deseti mjesec Rimskog kalendara.

28 studenoga, 2010

Selo, psi

1978. godine napravio sam nekoliko ilustracija za reviju Selo.
Grafičku opremu tog lista radio je (za plaću) izvanredni karikaturist i autor stripova Ljubomir Milojević – Ljubac. U to vrijeme se pokušavao zaposliti u satiričnom listu Jež, nije volio to Selo i jako se iznenadio kad sam mu rekao da bih ja za to radio ilustracije. Bio sam mlad i na početku ilustratorske «karijere», svaki posao mi je bio zanimljiv, što zbog vježbe, što zbog objavljivanja. U par navrata Ljubac mi je dao tekstove, napravio bih to, ali teme fakat nisu bile naročito inspirativne, pa nije dugo trajalo.
Sjećam se da je već onda Ljubac pokušavao prestati pušiti, a kao bitni razlog navodio je - gubitak vremena. Čak je pokušavao izračunati koliko bi toga mogao nacrtati ako ne bi palio cigarete, otpuhivao dim, otresao pepeo, praznio pepeljare i slično. Bio je (čak) osam godina stariji od mene, a ja sam tek počeo pušiti, a i imao sam vremena...
Tek nedavno sam saznao da je Ljubac umro, i to još 1998. godine.

Iz Sela izdvajam ovu masovku – u priči su se ljudi potukli na nekom slavlju ili svadbi (ili je to bio pogreb) pa su zaboravili na hranu, što su iskoristili seoski đukci.


Dvadesetak godina kasnije za Večernji list sam opet imao seosku temu - jednooki pas lutalica priča o svojim avanturama i nevoljama.

26 studenoga, 2010

Simona


Ovih dana su se družili predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić pa evo nešto u tom stilu.
Ako mi zazvoni telefon a srdačni glas s druge strane kaže - "Hej, kako si prijatelju!" odmah znam da je to Jovica Đurđić.
Prvi put me nazvao prije pet-šest godina i izrazio veliku želju da surađujemo. Toliko je hvalio moje crteže da sam bio spreman pristati na sve.
Kasnije je opet zvao, rekao da priprema knjigu u vlastitom izdanju i da bi na naslovnicu stavio jednu moju ilustraciju koja je vrlo davno objavljena u Modroj lasti. To mi je bilo malo bez veze, pa sam ponudio da nacrtam nešto novo.
Tako je nastala ta Simona, no Jovica je na omot ipak stavio još dvije stare ilustracije iz Modre laste.

Sreli smo se samo jednom, u Rijeci na kavi u Filodramatici. Žalio se da ga kritiziraju zbog jezika na kojem piše, Hrvatima to nije književno, Srbima ne zvuči kao srpski... (Nema veze, u međuvremenu se pojavio i Bosanski jezik, pa valjda je to sad to). Insistirao je da mi plati za moje crteže, a ja sam dobio dojam da bi mi dao koliko god eura zatražim.

Simonine oči su iste godine (2006.) objavljene u dva izdanja - na ćirilici i latinici. Jovica tada nije imao ćirilično pa mi je dao samo ovo drugo. Na internetu sam našao i naslovnicu onog prvog.
Na web stranici OVDJE može se skinuti cijela knjiga u pdf-u, klikom na naslov ili na latiničnu naslovnicu (bar je tako ak klikate u Hrvatskoj).

24 studenoga, 2010

Studeni


Ime mjeseca označava niske temperature koje njime započinju, a vlastito je hrvatskom jeziku. Stariji hrvatski nazivi ovog mjeseca u pojedinim krajevima bili su: vsesvetčak (po blagdanu Svih svetih, 1. studenog), veternjak, zmiščak.

Latinsko ime mjeseca november dolazi od riječi novem (deveti), jer je bio deveti mjesec Rimskog kalendara.


Toliko o Studenom.
Ilustracija je nastala u vrijeme kad sam isprobavao razne efekte na kompjuteru. Ovdje je i originalni akvarel.

Drugi duh koji se nazire dolje desno zaslužuje posebnu priču, a drveće je uzeto odavde -

23 studenoga, 2010

Beton, Kvadrat & Zvip

(Hvala Dragi Prokopcu koji je u nekom skladištu Zagreb filma pronašao dvije kutije s mojim papirima, koji su tamo pohranji osamdesetih, u vrijeme kad smo svi izbacivani iz soba kad bi završili rad na svojim filmovima.)

E, ovu epizodu bih zasigurno zaboravio, zato jer nije ničim rezultirala, barem onda.
Nekim slučajem ostale su sačuvane ove skice u olovci pa sad pokušavam složiti kockice.
Godina je, očito, 1982. Bio je to jedan u nizu pokušaja da pokrenemo strip magazin. Ohrabrenje je došlo iz Osijeka, - Izdavački centar Revija - rekli su mi da ih zanima takav projekt. Dogovor je bio da se nađemo i održimo sastanak u Čakovcu (gdje se tiskao Maslačak) i da razmotrimo sve detalje.
Vjeko Ivezić je predlagao tu mrlju prolivenog tuša uz logotip, a da ime lista bude Žbrlj ili Zvip. Veselo.


Ja sam bio ozbiljniji, predlagao sam ime Kvadrat, te da to ne bude zabavni list nego neka vrsta časopisa. Nikome se nije sviđalo, niti da bude časopis niti ime koje je previše asociralo na Novi kvadrat. No ovdje je zanimljivo vidjet na koje stripove i autore smo računali, od Trencovih Maljčika, preko Devlićevih Huljica do Julesa i Andrije.
U to vrijeme sam radio na animiranom filmu Album pa je i istoimeni strip bio u igri.


Naišao je i Branko Gavrić iz Beograda i dao nekoliko odličnih ideja. Jedna od njih bila je da se list zove Armirani beton. Bilo je predugačko, ali svima je bilo fora - Beton. Branko je odmah nabacio skicu za logo (ona sa kukom), a u mapi u kojoj sam našao ove skice dva su njegova pisma koja me sad podsjećaju da smo htjeli objaviti neku priču Davida Albaharija.

Očito sam imao ambicije naslikati naslovnicu čemu svjedoče ove skice. Napravio sam ih samo samo za razgovor, kao demonstraciju ideje povezivanja naslovnice i zadnje strane. Naravno da bih za pravu stvar smislio nešto bolje.


I evo što je bilo. Krenuli smo u Čakovec, Vjeko Ivezić, Mata Bošnjaković, Goran Delić i ja. Vjeko je upravo kupio auto, bila mu je to prva međugradska vožnja. Wou, bilo je uzbudljivo, imalo smo projekt, imali smo auto, gdje će nam biti kraj...
No dolaskom u Čakovec - razočaranje. Oni momci iz Osijeka su bili tog dana u tiskari i odmah otišli, ostavili tek poruku - "Zimoniću, čujemo se". Dečkima je odmah bilo jasno da su se osječani uplašili projekta i odustali, ali ja sam ih još neko vrijeme nazivao u Osijek a onda odustao.

Nekoliko godina kasnije, Mata, Vjeko i ja smo opet pokušavali, složili smo pravi elaborat o domaćem strip magazinu (uključujući i hrpu kompletnih stripova) i predali ga u Vjesnik. Pokrali su neke naše ideje ali od lista ni tada nije bilo ništa.
No ubrzo je u Požegi pokrenut Patak i stvari su napokon krenule...


P.S.
Desetak godina kasnije i Osijek se iskupio za onaj kukavički bijeg. Istina, Vjeko Đaniš je iz Bizovca, a Milan Tomas iz Višnjevca, ali to je vrlo blizu Osijeka. Na prvom hrvatskom Salonu stripa u Vinkovicima 1992. pojavili su se s fotokopiranim listom čije je ime bilo upravo - Kvadrat. Na naslovnici je bio uvećan kadar iz Tomasovog stripa.
Taj Kvadrat je zaživio a izlazi i danas. A ja sam bio prvi koji je za njega nacrtao originalnu naslovnicu, za drugi broj, kojim je postajao časopis i koji više nije bio samo fotokopiran…

22 studenoga, 2010

Neke izložbe (2)

1991 - Crtež na ovoj pozivnici zapravo je bila ilustracija za neki tekst u Modroj lasti i nikad nije ukomponiran ni u jednu epizodu stripa "Zlatka". Tema ilustracije je bio - strah.
Bila je to jedna od zadnjih izložbi u "Strip galeriji" Cesarec.


1993 - Za izložbu u Našicama sam se ponovno potrudio. Za katalog-pozivnicu nacrtao sam dvorac Pejačević (gdje je bila izložba) i viteza na krilatom konju (u Našicama je izlazio simpatični fanzin Vitez, stavili su to kasnije na naslovnicu).
Izložbu je trebao otvoriti Duško Gačić koji je napisao i lijep popratini text. Dan prije otvaranja ukrcali smo sve u njegov auto, no nije mi bilo dobro i te noći sam završio u bolnici (zahvala Nataši)...
Gačića sam uspio nagovoriti da ipak ode u Našice, i postavi i otvori izložbu bez mene.

On je sutradan krenuo ali negdje na pola puta (blizu Garešnice) mu je crko auto. Vratio se u Zagreb autobusom, a kako je auto s mojim radovima vraćen morate pitati njega, ja sam tada bio komiran u bolnici.
Katalog je bio štampan ali izložba je odgođena, pa datumi ne odgovaraju istini.

Krajem godine izložba je ipak postavljena i otvorena, ali Duško Gačić je u međuvremenu mobiliziran, negdje na ratište blizu Dubrovnika (u "Dnevniku osmatranja" od 25. studenog 1993. zapisano je da je tog popodneva na Duška dva puta pucano iz snajpera).

U Našice sam pozvao Darka Macana. Ostali smo tamo tri dana i ispalo je jako dobro, a Macan je za Modru lastu kasnije napravio i mali stripić sa izvješćem o tome...


1993/94 - Hamburg - Nisam tamo išao, ali pri vraćanju izložbe ukradeni su neki originali na aerodromu...

21 studenoga, 2010

Flos

Negdje 1987. napravio sam ovaj crtež iz razloga kojih se sada mutno sjećam. Bio mi je dobar pa sam ga poželio objaviti. Kako sam u to vrijeme uređivao strip magazin Patak ispalo je da to mogu objaviti tako da nikome i ne pokažem crtež. Napisao sam gore Zlatka a ispod Flos i objavio ga u šestom broju Patka.
Nije to bio strip, nije imalo ni teksta, ali bio je to nevjerojatan i dotad nedoživljen osjećaj "umjetničke slobode".
Kad je objavljen, crtež se jako svidio nedavno spomenutoj Magdi Dulčić koja je odmah nacrtala nekoliko svojih verzija na istu temu.


Ne znam kako i zašto, ali koju godinu kasnije to je objavio i Polet, list Saveza socijalističke omladine, tada već na izdisaju. A onda je to (detalj) prenio neki, danas zaboravljeni list Nedjelja, gotovo kao ilustraciju uz intervju s nekim četnikom.
Još uvijek je to bila Jugoslavija, a u SR Hrvatskoj je bila popularna pjesma u kojoj je bio stih "...zadnja ruža hrvatska" (uf, kojih li metafora), a ako se ne varam, onaj četnik je završio na sudu za ratne zločine u u Haagu.


Nekako u to vrijeme izašao je i ovaj prilog, vjerojatno u listu Erotika


Devedesete sam taj crtež stavio uz sadržaj u strip-knjizi "Spore", ali bez rastera i crnog noćnog neba. Bolje se istaknula "krv" koja curi iz ruže.


Dvije-tri godine kasnije ta je verzija bila i na naslovnici Kulta, tjednog dodatka za kulturu u Glasu slavonije


I tako, ima toga još, ali za ovu priliku dosta. A ako se pitate je li mi netko platio nešto za to, odgovor je - NE.
Umjetničke slobode ponekad imaju cijenu koju si plaćamo sami.

18 studenoga, 2010

Neke izložbe

Obično se za izložbe napravi neka pozivnica, katalogić ili čak plakat. Osamdesetih sam za takve prigode volio nacrtati nešto novo. U pravilu je to bila neka djevojka ili djevojčica...


1983 - za prvu izložbu u Vinkovcima nacrtao sam 5 crteža, netko je to odmah nazvao "Vještica".


1984 - Za vrijeme trajanja svjetskog festivala animiranog filma bila je ova izložba u Zapruđu. Prema tadašnjim pravilima, "Album" nije smio biti prikazan na Animafestu jer je nagrađen u Annecyu...


1984 - Ovo je bila izložba zatvorenog tipa, u zgradi republičkog SUP-a na Savskoj. Imali su tamo i malu tiskaru pa sam nacrtao tu djevojčicu koju su odštampali kao kartolinu.


1984 - Izložba u Sisku. Prerađene table stripa "Album" iz 1980. s dodatnim crtežima.


1985 - Prva izložba Društva autora stripa, tada još u osnivanju. Par dana uoči otvorenja netko je rekao da može srediti da se besplatno odštampa plakat ako mu se do sutra donese riješenje napravljeno na pausu. Napravio sam to preko noći, 1:1, valjda 70x100. Bilo i na naslovnici kataloga. Hm, mislim da je to već bila Zlatka, dva mjeseca ranije napravio sam strip gdje se pojavilo to ime.


1987 - E, te godine sam imao (kako ju je netko tada nazvao) asistenticu Magdu Dulčić. Za izložbu u Starom gradu na Hvaru ona je nacrtala, izkolažirala i napisala - sve. Moj je bio samo onaj "OH!" u oblačiću na naslovnici kataloga.
Poslije više uglavnom nisam posebno crtao za izložbe...

17 studenoga, 2010

Bez granica


Ovaj crtež je nastao 1986. godine za potrebe ilustriranja nekih članaka. Koliko znam, objavljen je u časopisima 15 dana i Sineast. Iako piše da je to prizor iz filma Animacija nema granica to nije sasvim točno - u tom filmu postoje slični crteži, no nacrtao sam ih direktno na filmsku traku. Bio je to takav projekt - dvadesetak animatora sa svih kontinenata dobilo je po nekoliko metara filmske trake pa smo na njoj crtali a iscrtanu traku vratili redatelju. On je sve to polijepio i spojio u jedan film.
Dakle, nije bilo kamere i negativa, samo taj unikatni original. Prikazan je na Animafestu 1986. Božena Magačić je pisala o tome pa sam joj morao ovo nacrtati jer nismo imali niti original niti kopiju.

30 listopada, 2010

Neobjavljeno.

Nekoliko neobjavljenih crteža iz prve polovine osamdesetih.
Crno bijeli s fotokopija, kolor sam izvukao iz slajda.

Ilustracija za neobjevljenu priču u magazinu Start (1980. ili 1981.)


Ovo sam crtao za sebe, tehnička vježba, recimo (1983., motiv iz stripa Ciklus)


A ovo je bilo narudžba za plakat za upise milicijsku školu (1985.). Bilo je prekrasno obojeno, ali original je platila i uzela milicija. Na plakat su stavili nečiji drugi crtež. Nisam to vidio, ali čuo sam da je izgledalo grozno.

28 listopada, 2010

Anđeli




U kratkom vremenskom periodu (1992. godine) dobio sam za ilustriranje dvije priče u kojima se u naslovu spominju anđeli. Jadnu od Modre laste, drugu od Večernjeg lista.
Svidjele su mi se, pa sam se potrudio. Autor im je bio isti, neki Matko Marušić. Saznao sam da je to inače liječnik i da su mu to prve priče koje objavljuje.
Mogao je to biti početak jednog predivnog prijateljstva. Ali nije. Nikada nisam upoznao tog čovjeka, jednom su mi u Modroj lasti rekli da je tražio da mu priče ubuduće ilustrira njegov brat, Joško.