24 prosinca, 2009

Heidi


Kad smo već kod knjiga, par riječi i o meni možda najdražoj.
Godina 1995., izdavač Targa, biblioteka se zvala Pričam ti priču. Kako je Targa bila primarno tiskara, našli su načina da tih par knjiga koje su izdali imaju ilustracije u koloru i da budu savršeno otisnute na manje-više običnom papiru. Na forzecu se lijepo vidi tekstura papira za akvarel.

Heidi nikad prije nisam čitao pa me iznenadilo da u originalu ona nije plavokosa djevojčica. Zato sam joj moga dati kosu ljubičaste boje.
Bilo je to valjda i prvo necenzurirano izdanje – u našem socijalizmu su izbacivali rečenice u kojima se mala moli ili zahvaljuje Bogu.

Nakon nekoliko naslova, u Targi su se okanili čorava izdavačkog posla, a urednica Miroslava Vučić prešla je u Školsku knjigu.
Par godina kasnije Vera Barić je željela iste ilustracije za Stribor, ali provjerom ugovora s Tragom zaključio sam da to nije u tom trenutku izvedivo.
Prije nekoliko godina Mustafa Cero je za ABC htio da sve ponovno ilustriram. Odugovlačio sam godinu-dvije, sve dok nije zatvorio firmu.

Napokon, na zadnjoj strani ovog jedinstvenog izdanja trebao sam nacrtati portret autorice. Ali tada i tamo nisu imali nikakvu sliku, a nije još bilo interneta. Nacrtao neku izmišljenu facu, a Miroslava je sve to "obrazložila", na zadnjoj stranici.

Hm, Johanna Spyri zapravo izgleda OVAKO.

23 prosinca, 2009

Petar Pan

Evo, uoči blagdana, i Petar Pan je izašao na kioske i u dučane.
O tome sam pisao OVDJE.
Idealan poklon za Božić i novu godinu, samo 29,90 kuna.

Prije 15-tak godina, jedne zime, snijeg do pojasa, bilo je to na radionici u Skradu... Ne znam kako (nije još bilo mobitela i interneta) urednica Vera Barić pronašla me tamo (u Domu za ratnu siročad) i telefonski pitala bi li ilustrirao Petra Pana. Pristao sam, naravno, za 1000 maraka.
Bilo im je valjda preskupo, poslije me više nisu zvali. Bila je to moja zadnja knjiga za Biblioteku Stribor.

S takvom kosom i u odjeći od lišća, bio je to jedan potpuno novi Petar Pan. Svi su to primjetili, a konkurentska izdanja (bilo ih je više od onda) nisu potrajala.

Original prve ilustracije (PP na prozoru) je negdje zagubljen ili nekome poklonjen. No prema skici za taj prizor napravio sam crtež u koloru za epizodu "Zlatka i Petar Pan 2" povodom Zlatkine desetogodišnjice (1995.). Svi znaju, jelte, da je u prvom stripu o Zlatki glavni bio upravo Petar Pan.

Uh, 2005. godine bila je i "Zlatka i Petar Pan 3"...

14 prosinca, 2009

Animafest

Prvi Animafest je bio 1972.
Prvi autorski animirani film radio sam 1982.
Prvi plakat 1992...


Idući plakat možda 2012...

12 prosinca, 2009

Svetionik


Svjetionik je još treperio i s vremena na vrijeme slao svoje svjetlosne signale na pučinu, ali se noć već opraštala od zvijezda, blijedjela je i poput cvijeta što tone u san zatvarala svoje tamne tajanstvene latice. Duž cijelog obzorja srebrnastozlatni vijenac jutarnjeg rumenila dijelio je mračno more od nedogledna neba i najavljivao blisko svitanje. Stari je svjetioničar znao da postoje morske vile pa stišavši malko uzbuđenje, pomisli: eto jedne u mojoj mreži! Tijelo te podmorske stanovnice bješe ovito mrežom, ali je glava bila slobodna, i njene su plave, krupne oči treperile poput svjetlosti zvijezda.
(Joža Horvat)




07 prosinca, 2009

06 prosinca, 2009

Staza


Evo još jedne teme koju sam radio dva-tri puta.
Pjesma Ratka Zvrke "Tvoja staza" objavljena je u Modroj lasti prvo u listu, uz još neke pjesme, a desetak godina kasnije i na posteru. Poster je par godina kasnije išao ponovno, pa sam ga za tu priliku opet doradio...

29 studenoga, 2009

Fokus

Neka uzrečica kaže da treba biti oprezan sa željama jer bi se mogle ostvariti.
Rijetko kad se nešto dogodi baš onako kako bi "trebalo biti", meni se prvi put desilo početkom osamdesetih. Tada je bilo dosta listova koji su objavljivali ilustracije, ali i puno crtača koji su ih radili. Poželio sam da postoji neki list za koji bih samo ja radio.
Zazvonio je telefon a ženski glas je rekao – «Ovdje redakcija Fokusa, treba vas glavni urednik.» Ispostavilo se da je to NOVI glavni urednik (stari mi je pol godine ranije rekao da će zvati, ali nikad nije) Stjepo Martinović. Čovjek je odmah izgovorio otprilike ovo – «Za Fokus su dosad crtali mnogi, ali sad bi htjeli da od idućeg broja sve radi jedan crtač, a to bi bili Vi.»
Rekao sam da može, no odmah se pojavila "kvaka". Upravo su završavali broj, on je već ilustriran, no ima jedan zgodan tekst, pa ako bih odmah mogao…
A, testirali bi me, pomislio sam. Ok, otišao sam odmah do redakcije, trebalo je to do sutra, a tekst je bio od nekog Slavena Letice o bujanju birokracije na ovim prostorima. Gore nije moglo počet, tema je bila čista koma. Odlučio sam ići na sve ili ništa. Nacrtao sam nešto što se meni sviđalo – neka lešinarska faca s nalivperom i koješta okolo. I danas mi je to najdraža ilustracija za Fokus.

Ispostavilo se da je urednik ozbiljno mislio, iako nikada prije nije vidio ni jedan moj crtež (kasnije sam saznao da je pitao grafičku redakciju Starta znaju li nekog tko je dobar a da tamo puno ne objavljuje, preporučili su mene).
Idućih deset mjeseci crtao sam 4-5 ilustracija po broju. Mogao sam nacrtat što god mi padne na pamet, nikakvih naputaka ili cenzure. A bilo je tu dosta političkih tema…
Recimo – bila je desetogodišnjica od 1971. godine pa je išla serija tekstova o onome što se tada nazivalo "Maspok" ili "eskalacija nacionalizma" a od devedesetih se zove "Hrvatsko proljeće".
Dobijao sam i čitao te tekstove a onda ih vraćao jer "nisam imao ideju" što bi nacrtao.
Svjetske teme nisam izbjegavao.

Onda još nije bilo Europske unije ali neke zapadnoeuropske zemlje su dogovorile uvoz plina iz Sovjetskog Saveza. Tome se Amerika oštro protivila pa sam nacrtao Kapetana Ameriku kako se bori protiv plinovoda. Nitko u redakciji nije razumio crtež, nisu imali pojma tko je taj lik, ali ipak su objavili.
Anvar el Sadat, jedan od rijetkih arapskih vođa koji je imao ratne pobjede protiv Izraela (povratio je Sinaj), nakon sklopljenog mira i Nobelove nagrade ubijen je usred Kaira od muslimanskih fundamentalista (pojas Gaze je prepustio Izraelu, nisu mu to mogli oprostiti). Bila je dobra ideja u portret ukombinirati faraonsku kapu i rane u obliku polumjeseca.
Papa Vojtila objavio je tada encikliku "Laborem exercens" kojom u prvi plan stavlja rad a ne kapital. Opširno su je komentirali u dva nastavka…

Ratovi u Africi kojima manipuliraju velike sile… Hm, Crno-bijelo šahovsko polje, nazire se karta Afrike a i gore i dolje militantne figure, i jedne i druge su BIJELE. Bio sam prilično ponosan na to rješenje pa sam crtež poslao u Montreal na Internacionai salon karikature i stripa. Vijest da sam dobio nagradu stigla je tjedan dana nakon što je iznenada donešena naredba da Fokus prestaje izlaziti.

U svakom listu u kojem sam radio ubrzo bi se sprijateljio s grafičkim urednikom, no Fokus je bio izuzetak. Tamo je tada bio neki Rene, a s njim se nije moglo sprijateljiti. Već u prvom broju odrezao je jedan moj crtež s obje strane da bolje "legne u format". Kad sam zatražio original, ispostavilo se da je to odrezao i fizički, ŠKARAMA po originalu. Prepotentno je rekao da on ilustracije smatra potrošnim materijalom – objavi i baci u smeće. Uh, koja seljačina… Odlučio sam kontaktirati s njim isključio preko glavnog urednika. To ga je još više razbjesnilo, nikako mu nije bilo jasno kako jedan ilustrator može imati takav status. Morao mi je čuvati i vraćati originale, sve dok napokon nije dobio premještaj.

Naslovnu stranicu sam radio ne znajuči još da će list biti ukinut. Trebala je to biti fotka ženskog lica koja bi sugerirala da se radi o suvremenoj vještici. Naručili su fotku ali kad je stigla nije baš ličilo na vješticu. Pitali su me mogu li to obojiti i docrtati detalje, rekvizite koje rabe nove vještice u Americi. Pristao sam, ali ispostavilo se da taj foto papir ne prima boju - sve se brisalo i otpadalo. Na svoju ruku sam odlučio sve iznova nacrtati. Platili su i fotografu i meni, i to odlično.
Bila je to moja prva naslovnica koja se pojavila na svim kioscima. Kako idući broj Fokusa nikad nije izašao, ostala je u mnogim izlozima mjesecima, negdje potpuno izblijedjela od sunca...

28 studenoga, 2009

Trešnja

Bio je to prvi dramski tekst Pavla Pavličića namijenjen djeci, a možda i zadnji.
Kad sam to čitao bilo mi je vrlo dobro, ali već na generalnoj probi s glumcima...hm... Na premijeri nije bilo ništa bitno bolje, osim što su glumci obukli kostime i bili jako našminkani. Nije im se valjda svidio tekst ili režija, mehanički su ubrzano mljeli replike pa ništa nije bilo previše jasno a ni duhovito.
Klincima se ipak svidjelo, al ne znam koliko je predstava potrajala...

Moj jedini plakat za dječje kazalište Trešnja, sredinom osamdesetih. U to vrijeme imali su koncepciju da za svaku predstavu plakat radi drugi autor pa to nije bio "početak predivnog prijateljstava".
Moje rješenje, kombinacija art decoa i film noira, pokazalo se kao nešto neprepoznatljivo i netipično za mene.
Iako je sve to bilo prilično zabavno, polako ali sigurno neke sam stvari počeo mijenjati. Recimo, to ispisivanje teksta rukom - dosta posla, a samo navlači nevolje ako negdje pogriješiš. Ili dokazivanje da možeš napraviti bilo što u bilo kojem stilu - to postaje svaštarenje.
Kasnije sam sve pomnije birao što ću raditi.

27 studenoga, 2009

Rimsko carstvo

Ova slikovnica je nešto veća od formata A-4 pa mi se nije dalo skenirat i spajat..
Događa se u doba Rimskog carstva, u Sisciji, priča o prstenu koji je nakon provale barbara dospio u Kupu i preživio do naših dana.
Tu mi je pomogao Duško Gačić, crtao je arhitekturu i scene bitaka, jedna od naših brojnih suradnji.
Izašlo 1990.



19 studenoga, 2009

Veritas


Veritas još uvijek izlazi, a ima i internet izdanje. Vidjeti OVDJE i OVDJE, a ista je i adresa.
Naša suradnja je trajala oko godinu dana. Osim Biblijskih stranica koje su išle u svakom broju i poeme San na kamenu, u prvih 6 brojeva ilustrirao sam i tekst u nastavcima o ranoj povijesti Hrvata.

Zamislio sam to kao niz portreta - lukavo, jer danas nitko ne zna kako su ti ljudi izgledali, ostala su sami imena. Među njih se ušuljao i Krist, jer je tekst i bio o dolasku krščanstva u ove krajeve.

Neki od tih crteža štampani su na formatu ne bitno većem od poštanske marke...
Tu sam doživio i prvu javnu kritiku.
Neki čitalac napisao je oštro pismo protiv mojih crteža. Rekao je da sam junačine Ljudevita Posavskog i Petra Kružića prikazao kao kosture. Posebno mu je smetao mršavi konj-"kostur" na kojem jaše Posavski... Kao, bio je to znak slabosti...

Pismo je objavljeno a uredništvo je stalo na moju stranu. U odgovoru su napisali da se crteži mnogima sviđaju te da neće otvarati raspravu o MODERNOJ ilustraciji. Bio je to kompliment.
Glavni urednik je bio fra Ljudevit Maračić i lijepo smo časkali pri svakom susretu. Imali su tamo talijanske vjerske listove u koloru za koje su crtali Sergio Toppi i Dino Battaglia a ja sam mogao uzeti svaki broj kojeg su imali u više od jednog primjerka. Battaglia je upravo objavljivao opsežnu biografiju Svetog Franje u stripu, kasnije je to izašlo i kod nas, u posebnoj knjizi.
Naravno, na jednoj polici sam našao originale Julesovog stripa "Tajna huronskog poglavice" ali o tome sam već pisao na internetu. Jules mi je poklonio nedavno izašli album tog stripa. U posveti zahvaljuje zbog sačuvanih originala.

Iduće, 1977. godine bio sam u vojsci u Mariboru i več tada su mi rekli da u Beogradu znaju da sam radio za crkvu (i to katoličku). Hm, nisam morao ribati zahode, u vojsci sam ima posebnu "karijeru" (o tome neki drugi put), ali idućih godina je bilo problema. U Poletu (bio je to list Saveza Socijalističke Omladine) me baš nisu voljeli, a "suradnje" s njima se nerado sjetim - bilo je to nešto kratkotrajno i šugavo.
15-tak godina kasnije upoznao sam slikara Ivana Lackovića Croatu. Prvo što je rekao bilo je - " Krešimir Zimonić? Vi ste objavljivali crteže u Veritasu?". Lacković nije znao ništa od mene, ni stripove ni filmove, ali to u Veritasu je znao i zapamtio kao tada nešto posebno.

18 studenoga, 2009

San na kamenu

Nakon više od 30 godina pokušao sam napraviti rekonstrukciju jedne ilustracije (kompjuter, fotošop).
Radilo se o jednoj podužoj pjesmi ili poemi, trebala je ići na dvije stranice u Veritasu, pa sam napravio nešto kao friz ili okvir s nizom motiva koji se spominju u poemi. Izčitavalo se od gornjeg lijevog kuta nadesno i tako uokolo do prvog prizora (od antičke Salona gdje sve počinje do suvremenih turista-hodočasnika koji je danas obilaze).
Kako nema više originala a neki detalji nedostaju, izgledalo je to otprilike ovako -

Što se dogodilo? Ispostavilo se da je previše teksta za samo dvije, pa su to stavili na četiri strane. Ilustraciju su izrezali na pojedinačne prizore i stavili ih uz pripadajuće strofe. Neke su bile u većem a neke u manjem omjeru pa sam ih tek sada pokušao izjednačiti, a jedan ili dva detalja su ispali pa ih više nema. Evo tu jedne stranice iz lista -

Autor poeme je bio zadovoljan i zamolio me da koristi ilustracije u svojoj knjizi. Naravno da sam pristao, a korišteni su isti oni klišei iz novina, pa ono što je tamo ispalo ispalo je i u knjizi…

14 studenoga, 2009

Biblijske stranice

Ovo je bilo dugo čuvana tajna, ali više nije.
Prvi profesionalni (daklem - plaćeni) posao kao ilustrator imao sam ilustrirajući - Bibliju.
Od nekud treba početi...



Radilo se o svojevrsnim putopisima s biblijskih lokacija, a te godine je po redu bila Knjiga o sucima.
Napravio sam svih deset poglavlja a zadnje su objavljene u Veritasu kad sam već bio u vojsci (JNA, naravno).

12 studenoga, 2009

55. rođendan Modre laste


Lasta slavi 55. rođendan pa me to podsjetilo na ovaj poster i naslovnicu povodom 40-tog. Slogan je tada bio "Lasta leti najdalje" ili nekako slično, a kad je vidio ove stepenice s brojkama 50, 60, 70... Jurica Pazman je uzdahnuo - "Ah, koji optimizam..."
Skenirano s probnog otiska, u to vrijeme sam bio član redakcije, (grafičko-likovni urednik) i sve se štampalo tek nakon mog odobrenja i potpisa.
Te školske godine (1993/94) Modra je sa dvotjednog prešla na mjesečni ritam, naravno uz povećani broj stranica. I Zlatka je dobila dvije strane, ali ne zadugo. Nakon par brojeva zakačio sam se s Pazmanom i dao otkaz. Zapravo, nisam dao otkaz jer sam to radio honorarno, samo sam rekao "Od ovog trenutka ja više ne radim grafičku opremu Modre laste."
Povod je bila naslovnica koju smo naručili od Zlatka Boureka a Pazman je nije htio objaviti.

Pazman je bio glavni urednik i više nikad nije razgovarao samnom, osim poslovno. Iduće dvije godine reducirao je Zlatku na samo jednu stranicu, a kao što je poznato, ja nisam odustajao pa se kasnije to vratilo na dvije strane, Pazman otišao u penziju, a list preuzela Željka Horvat.
Iz tog razdoblja su i ove dvije razglednice...

10 studenoga, 2009

Svjetski dani


Evo još malo kolora u ovim sivim jesenjim danima.
Nema nekih anegdota uz ove slike iz devedesetih. Gore je razglednica kojom je Modra lasta slavila dan zemlje, a dolje plakat Hrvatskih voda za dan voda.
Fale još Svjetski dani vatre i zraka pa da kompletiram sva četri elementa.

09 studenoga, 2009

Sretni kraljević


Knjigu Oscara Wildea ilustrirao sam za dva (tri) izdavača. Prvi put za Mladost ali je ta firma propadala pa su urednici otišli u druge izdavačke kuće. Sa nekima je otišao i Sretni kraljević u Znanje gdje je bio "osnivač" biblioteke STRIBOR.
Zapravo, trebale su to biti dvije knjige, onda se išlo u samo jednu, a sve crno-bijele ilustracije koje sam napravio do tada korištene su u ovoj. Naime, neke nisu bile za priče uz koje jesu, al koga briga, prošlo je dosta vremena od tada.
Uskoro bi trebalo novo izdanje sa starom ali malo osvježenom naslovnicom. -



Drugi put je to bilo desetak godina kasnije za ABC nakladu. Izdavač Mustafa Cero dugo se lomio oko toga pa je odlučio da ipak radim ja, ali u koloru i to samo naslovnu priču, daklem, neka vrst slikovnice. Na kraju je ipak dodao još tri priče za koje sam napravio samo par crno-bijelih vinjeta.
Koristeči kompjuter dobio sam zgodnu patinu na kipu kraljevića s kojeg se ljušti pozlata -




Oscar Wilde ovako završava tu priču -
I, tako su ga bacili na smetlište, gdje je ležao i mrtvi Lastavić.
- Donesi mi dvije najdragocjenije stvari iz tog grada - reče Bog jednome od svojih anđela, a anđeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu.
- Ispravno si odabrao - reče Bog - jer u mojem će rajskome vrtu ova mala ptica zauvijek pjevati, a u mojemu zlatnom gradu Sretni će me Kraljević zauvijek slaviti.


Nacrtao sam uz to ovo -


No Cero je bio odlučan da to ne valja. Smetao ga je anđeo, pogotovo anđelovo lice. Mustafa je vjernik, musliman, i tek kasnije sam, obilazeći istok, shvatio da u islamu nema figuracije u likovnosti kad su u pitanju religijske stvari.
Cero je rekao - "Izgleda pre obično, banalno, kao da je to crtao Junaković." To mi je zazvučalo uvredljivo iako nisam imao pojma što mu znači ono "Junaković".
U svakom slučaju, nešto sam morao učiniti. Upotrijebio sam "radial blur" filter u fotošopu (bilo je to 2001., trebalo mu je skoro tri sata da obavi tu operaciju) pa je anđeo postao imaginarniji.
Ta je verzija prošla, a ako slučajno imate tu knjigu, tek ovdje možete vidjeti kakve boje sam koristio. U knjizi je sve pretamno i preobojeno. Naime, Mustafa je u tiskari stalno inzistirao da dodaju još i još boje...