Svjetionik je još treperio i s vremena na vrijeme slao svoje svjetlosne signale na pučinu, ali se noć već opraštala od zvijezda, blijedjela je i poput cvijeta što tone u san zatvarala svoje tamne tajanstvene latice. Duž cijelog obzorja srebrnastozlatni vijenac jutarnjeg rumenila dijelio je mračno more od nedogledna neba i najavljivao blisko svitanje. Stari je svjetioničar znao da postoje morske vile pa stišavši malko uzbuđenje, pomisli: eto jedne u mojoj mreži! Tijelo te podmorske stanovnice bješe ovito mrežom, ali je glava bila slobodna, i njene su plave, krupne oči treperile poput svjetlosti zvijezda.
(Joža Horvat)
2 komentara:
predivno kako tekst tako i slike
Ever stop to think, and forget to start again? ........ joda
Objavi komentar