Selo, psi

1978. godine napravio sam nekoliko ilustracija za reviju Selo.
Grafičku opremu tog lista radio je (za plaću) izvanredni karikaturist i autor stripova Ljubomir Milojević – Ljubac. U to vrijeme se pokušavao zaposliti u satiričnom listu Jež, nije volio to Selo i jako se iznenadio kad sam mu rekao da bih ja za to radio ilustracije. Bio sam mlad i na početku ilustratorske «karijere», svaki posao mi je bio zanimljiv, što zbog vježbe, što zbog objavljivanja. U par navrata Ljubac mi je dao tekstove, napravio bih to, ali teme fakat nisu bile naročito inspirativne, pa nije dugo trajalo.
Sjećam se da je već onda Ljubac pokušavao prestati pušiti, a kao bitni razlog navodio je - gubitak vremena. Čak je pokušavao izračunati koliko bi toga mogao nacrtati ako ne bi palio cigarete, otpuhivao dim, otresao pepeo, praznio pepeljare i slično. Bio je (čak) osam godina stariji od mene, a ja sam tek počeo pušiti, a i imao sam vremena...
Tek nedavno sam saznao da je Ljubac umro, i to još 1998. godine.

Iz Sela izdvajam ovu masovku – u priči su se ljudi potukli na nekom slavlju ili svadbi (ili je to bio pogreb) pa su zaboravili na hranu, što su iskoristili seoski đukci.


Dvadesetak godina kasnije za Večernji list sam opet imao seosku temu - jednooki pas lutalica priča o svojim avanturama i nevoljama.

Simona

Ovih dana su se družili predsjednici Ivo Josipović i Boris Tadić pa evo nešto u tom stilu.
Ako mi zazvoni telefon a srdačni glas s druge strane kaže - "Hej, kako si prijatelju!" odmah znam da je to Jovica Đurđić.
Prvi put me nazvao prije pet-šest godina i izrazio veliku želju da surađujemo. Toliko je hvalio moje crteže da sam bio spreman pristati na sve.
Kasnije je opet zvao, rekao da priprema knjigu u vlastitom izdanju i da bi na naslovnicu stavio jednu moju ilustraciju koja je vrlo davno objavljena u Modroj lasti. To mi je bilo malo bez veze, pa sam ponudio da nacrtam nešto novo.
Tako je nastala ta Simona, no Jovica je na omot ipak stavio još dvije stare ilustracije iz Modre laste.

Sreli smo se samo jednom, u Rijeci na kavi u Filodramatici. Žalio se da ga kritiziraju zbog jezika na kojem piše, Hrvatima to nije književno, Srbima ne zvuči kao srpski... (Nema veze, u međuvremenu se pojavio i Bosanski jezik, pa valjda je to sad to). Insistirao je da mi plati za moje crteže, a ja sam dobio dojam da bi mi dao koliko god eura zatražim.

Simonine oči su iste godine (2006.) objavljene u dva izdanja - na ćirilici i latinici. Jovica tada nije imao ćirilično pa mi je dao samo ovo drugo. Na internetu sam našao i naslovnicu onog prvog.
Na web stranici OVDJE može se skinuti cijela knjiga u pdf-u, klikom na naslov ili na latiničnu naslovnicu (bar je tako ak klikate u Hrvatskoj).

Beton, Kvadrat & Zvip

(Hvala Dragi Prokopcu koji je u nekom skladištu Zagreb filma pronašao dvije kutije s mojim papirima, koji su tamo pohranji osamdesetih, u vrijeme kad smo svi izbacivani iz soba kad bi završili rad na svojim filmovima.)

E, ovu epizodu bih zasigurno zaboravio, zato jer nije ničim rezultirala, barem onda.
Nekim slučajem ostale su sačuvane ove skice u olovci pa sad pokušavam složiti kockice.
Godina je, očito, 1982. Bio je to jedan u nizu pokušaja da pokrenemo strip magazin. Ohrabrenje je došlo iz Osijeka, - Izdavački centar Revija - rekli su mi da ih zanima takav projekt. Dogovor je bio da se nađemo i održimo sastanak u Čakovcu (gdje se tiskao Maslačak) i da razmotrimo sve detalje.
Vjeko Ivezić je predlagao tu mrlju prolivenog tuša uz logotip, a da ime lista bude Žbrlj ili Zvip. Veselo.


Ja sam bio ozbiljniji, predlagao sam ime Kvadrat, te da to ne bude zabavni list nego neka vrsta časopisa. Nikome se nije sviđalo, niti da bude časopis niti ime koje je previše asociralo na Novi kvadrat. No ovdje je zanimljivo vidjet na koje stripove i autore smo računali, od Trencovih Maljčika, preko Devlićevih Huljica do Julesa i Andrije.
U to vrijeme sam radio na animiranom filmu Album pa je i istoimeni strip bio u igri.


Naišao je i Branko Gavrić iz Beograda i dao nekoliko odličnih ideja. Jedna od njih bila je da se list zove Armirani beton. Bilo je predugačko, ali svima je bilo fora - Beton. Branko je odmah nabacio skicu za logo (ona sa kukom), a u mapi u kojoj sam našao ove skice dva su njegova pisma koja me sad podsjećaju da smo htjeli objaviti neku priču Davida Albaharija.

Očito sam imao ambicije naslikati naslovnicu čemu svjedoče ove skice. Napravio sam ih samo samo za razgovor, kao demonstraciju ideje povezivanja naslovnice i zadnje strane. Naravno da bih za pravu stvar smislio nešto bolje.


I evo što je bilo. Krenuli smo u Čakovec, Vjeko Ivezić, Mata Bošnjaković, Goran Delić i ja. Vjeko je upravo kupio auto, bila mu je to prva međugradska vožnja. Wou, bilo je uzbudljivo, imalo smo projekt, imali smo auto, gdje će nam biti kraj...
No dolaskom u Čakovec - razočaranje. Oni momci iz Osijeka su bili tog dana u tiskari i odmah otišli, ostavili tek poruku - "Zimoniću, čujemo se". Dečkima je odmah bilo jasno da su se osječani uplašili projekta i odustali, ali ja sam ih još neko vrijeme nazivao u Osijek a onda odustao.

Nekoliko godina kasnije, Mata, Vjeko i ja smo opet pokušavali, složili smo pravi elaborat o domaćem strip magazinu (uključujući i hrpu kompletnih stripova) i predali ga u Vjesnik. Pokrali su neke naše ideje ali od lista ni tada nije bilo ništa.
No ubrzo je u Požegi pokrenut Patak i stvari su napokon krenule...


P.S.
Desetak godina kasnije i Osijek se iskupio za onaj kukavički bijeg. Istina, Vjeko Đaniš je iz Bizovca, a Milan Tomas iz Višnjevca, ali to je vrlo blizu Osijeka. Na prvom hrvatskom Salonu stripa u Vinkovicima 1992. pojavili su se s fotokopiranim listom čije je ime bilo upravo - Kvadrat. Na naslovnici je bio uvećan kadar iz Tomasovog stripa.
Taj Kvadrat je zaživio a izlazi i danas. A ja sam bio prvi koji je za njega nacrtao originalnu naslovnicu, za drugi broj, kojim je postajao časopis i koji više nije bio samo fotokopiran…

Bez granica

Ovaj crtež je nastao 1986. godine za potrebe ilustriranja nekih članaka. Koliko znam, objavljen je u časopisima 15 dana i Sineast. Iako piše da je to prizor iz filma Animacija nema granica to nije sasvim točno - u tom filmu postoje slični crteži, no nacrtao sam ih direktno na filmsku traku. Bio je to takav projekt - dvadesetak animatora sa svih kontinenata dobilo je po nekoliko metara filmske trake pa smo na njoj crtali a iscrtanu traku vratili redatelju. On je sve to polijepio i spojio u jedan film.
Dakle, nije bilo kamere i negativa, samo taj unikatni original. Prikazan je na Animafestu 1986. Božena Magačić je pisala o tome pa sam joj morao ovo nacrtati jer nismo imali niti original niti kopiju.