Pretraži ovaj blog

24 prosinca, 2009

Heidi


Kad smo već kod knjiga, par riječi i o meni možda najdražoj.
Godina 1995., izdavač Targa, biblioteka se zvala Pričam ti priču. Kako je Targa bila primarno tiskara, našli su načina da tih par knjiga koje su izdali imaju ilustracije u koloru i da budu savršeno otisnute na manje-više običnom papiru. Na forzecu se lijepo vidi tekstura papira za akvarel.

Heidi nikad prije nisam čitao pa me iznenadilo da u originalu ona nije plavokosa djevojčica. Zato sam joj moga dati kosu ljubičaste boje.
Bilo je to valjda i prvo necenzurirano izdanje – u našem socijalizmu su izbacivali rečenice u kojima se mala moli ili zahvaljuje Bogu.

Nakon nekoliko naslova, u Targi su se okanili čorava izdavačkog posla, a urednica Miroslava Vučić prešla je u Školsku knjigu.
Par godina kasnije Vera Barić je željela iste ilustracije za Stribor, ali provjerom ugovora s Tragom zaključio sam da to nije u tom trenutku izvedivo.
Prije nekoliko godina Mustafa Cero je za ABC htio da sve ponovno ilustriram. Odugovlačio sam godinu-dvije, sve dok nije zatvorio firmu.

Napokon, na zadnjoj strani ovog jedinstvenog izdanja trebao sam nacrtati portret autorice. Ali tada i tamo nisu imali nikakvu sliku, a nije još bilo interneta. Nacrtao neku izmišljenu facu, a Miroslava je sve to "obrazložila", na zadnjoj stranici.

Hm, Johanna Spyri zapravo izgleda OVAKO.

12 prosinca, 2009

Svetionik


Svjetionik je još treperio i s vremena na vrijeme slao svoje svjetlosne signale na pučinu, ali se noć već opraštala od zvijezda, blijedjela je i poput cvijeta što tone u san zatvarala svoje tamne tajanstvene latice. Duž cijelog obzorja srebrnastozlatni vijenac jutarnjeg rumenila dijelio je mračno more od nedogledna neba i najavljivao blisko svitanje. Stari je svjetioničar znao da postoje morske vile pa stišavši malko uzbuđenje, pomisli: eto jedne u mojoj mreži! Tijelo te podmorske stanovnice bješe ovito mrežom, ali je glava bila slobodna, i njene su plave, krupne oči treperile poput svjetlosti zvijezda.
(Joža Horvat)




27 studenoga, 2009

Rimsko carstvo

Ova slikovnica je nešto veća od formata A-4 pa mi se nije dalo skenirat i spajat..
Događa se u doba Rimskog carstva, u Sisciji, priča o prstenu koji je nakon provale barbara dospio u Kupu i preživio do naših dana.
Tu mi je pomogao Duško Gačić, crtao je arhitekturu i scene bitaka, jedna od naših brojnih suradnji.
Izašlo 1990.



19 studenoga, 2009

Veritas


Veritas još uvijek izlazi, a ima i internet izdanje. Vidjeti OVDJE i OVDJE, a ista je i adresa.
Naša suradnja je trajala oko godinu dana. Osim Biblijskih stranica koje su išle u svakom broju i poeme San na kamenu, u prvih 6 brojeva ilustrirao sam i tekst u nastavcima o ranoj povijesti Hrvata.

Zamislio sam to kao niz portreta - lukavo, jer danas nitko ne zna kako su ti ljudi izgledali, ostala su sami imena. Među njih se ušuljao i Krist, jer je tekst i bio o dolasku krščanstva u ove krajeve.

Neki od tih crteža štampani su na formatu ne bitno većem od poštanske marke...
Tu sam doživio i prvu javnu kritiku.
Neki čitalac napisao je oštro pismo protiv mojih crteža. Rekao je da sam junačine Ljudevita Posavskog i Petra Kružića prikazao kao kosture. Posebno mu je smetao mršavi konj-"kostur" na kojem jaše Posavski... Kao, bio je to znak slabosti...

Pismo je objavljeno a uredništvo je stalo na moju stranu. U odgovoru su napisali da se crteži mnogima sviđaju te da neće otvarati raspravu o MODERNOJ ilustraciji. Bio je to kompliment.
Glavni urednik je bio fra Ljudevit Maračić i lijepo smo časkali pri svakom susretu. Imali su tamo talijanske vjerske listove u koloru za koje su crtali Sergio Toppi i Dino Battaglia a ja sam mogao uzeti svaki broj kojeg su imali u više od jednog primjerka. Battaglia je upravo objavljivao opsežnu biografiju Svetog Franje u stripu, kasnije je to izašlo i kod nas, u posebnoj knjizi.
Naravno, na jednoj polici sam našao originale Julesovog stripa "Tajna huronskog poglavice" ali o tome sam već pisao na internetu. Jules mi je poklonio nedavno izašli album tog stripa. U posveti zahvaljuje zbog sačuvanih originala.

Iduće, 1977. godine bio sam u vojsci u Mariboru i več tada su mi rekli da u Beogradu znaju da sam radio za crkvu (i to katoličku). Hm, nisam morao ribati zahode, u vojsci sam ima posebnu "karijeru" (o tome neki drugi put), ali idućih godina je bilo problema. U Poletu (bio je to list Saveza Socijalističke Omladine) me baš nisu voljeli, a "suradnje" s njima se nerado sjetim - bilo je to nešto kratkotrajno i šugavo.
15-tak godina kasnije upoznao sam slikara Ivana Lackovića Croatu. Prvo što je rekao bilo je - " Krešimir Zimonić? Vi ste objavljivali crteže u Veritasu?". Lacković nije znao ništa od mene, ni stripove ni filmove, ali to u Veritasu je znao i zapamtio kao tada nešto posebno.

12 studenoga, 2009

55. rođendan Modre laste


Lasta slavi 55. rođendan pa me to podsjetilo na ovaj poster i naslovnicu povodom 40-tog. Slogan je tada bio "Lasta leti najdalje" ili nekako slično, a kad je vidio ove stepenice s brojkama 50, 60, 70... Jurica Pazman je uzdahnuo - "Ah, koji optimizam..."
Skenirano s probnog otiska, u to vrijeme sam bio član redakcije, (grafičko-likovni urednik) i sve se štampalo tek nakon mog odobrenja i potpisa.
Te školske godine (1993/94) Modra je sa dvotjednog prešla na mjesečni ritam, naravno uz povećani broj stranica. I Zlatka je dobila dvije strane, ali ne zadugo. Nakon par brojeva zakačio sam se s Pazmanom i dao otkaz. Zapravo, nisam dao otkaz jer sam to radio honorarno, samo sam rekao "Od ovog trenutka ja više ne radim grafičku opremu Modre laste."
Povod je bila naslovnica koju smo naručili od Zlatka Boureka a Pazman je nije htio objaviti.

Pazman je bio glavni urednik i više nikad nije razgovarao samnom, osim poslovno. Iduće dvije godine reducirao je Zlatku na samo jednu stranicu, a kao što je poznato, ja nisam odustajao pa se kasnije to vratilo na dvije strane, Pazman otišao u penziju, a list preuzela Željka Horvat.
Iz tog razdoblja su i ove dvije razglednice...

09 studenoga, 2009

Sretni kraljević


Knjigu Oscara Wildea ilustrirao sam za dva (tri) izdavača. Prvi put za Mladost ali je ta firma propadala pa su urednici otišli u druge izdavačke kuće. Sa nekima je otišao i Sretni kraljević u Znanje gdje je bio "osnivač" biblioteke STRIBOR.
Zapravo, trebale su to biti dvije knjige, onda se išlo u samo jednu, a sve crno-bijele ilustracije koje sam napravio do tada korištene su u ovoj. Naime, neke nisu bile za priče uz koje jesu, al koga briga, prošlo je dosta vremena od tada.
Uskoro bi trebalo novo izdanje sa starom ali malo osvježenom naslovnicom. -



Drugi put je to bilo desetak godina kasnije za ABC nakladu. Izdavač Mustafa Cero dugo se lomio oko toga pa je odlučio da ipak radim ja, ali u koloru i to samo naslovnu priču, daklem, neka vrst slikovnice. Na kraju je ipak dodao još tri priče za koje sam napravio samo par crno-bijelih vinjeta.
Koristeči kompjuter dobio sam zgodnu patinu na kipu kraljevića s kojeg se ljušti pozlata -




Oscar Wilde ovako završava tu priču -
I, tako su ga bacili na smetlište, gdje je ležao i mrtvi Lastavić.
- Donesi mi dvije najdragocjenije stvari iz tog grada - reče Bog jednome od svojih anđela, a anđeo mu donese olovno srce i mrtvu pticu.
- Ispravno si odabrao - reče Bog - jer u mojem će rajskome vrtu ova mala ptica zauvijek pjevati, a u mojemu zlatnom gradu Sretni će me Kraljević zauvijek slaviti.


Nacrtao sam uz to ovo -


No Cero je bio odlučan da to ne valja. Smetao ga je anđeo, pogotovo anđelovo lice. Mustafa je vjernik, musliman, i tek kasnije sam, obilazeći istok, shvatio da u islamu nema figuracije u likovnosti kad su u pitanju religijske stvari.
Cero je rekao - "Izgleda pre obično, banalno, kao da je to crtao Junaković." To mi je zazvučalo uvredljivo iako nisam imao pojma što mu znači ono "Junaković".
U svakom slučaju, nešto sam morao učiniti. Upotrijebio sam "radial blur" filter u fotošopu (bilo je to 2001., trebalo mu je skoro tri sata da obavi tu operaciju) pa je anđeo postao imaginarniji.
Ta je verzija prošla, a ako slučajno imate tu knjigu, tek ovdje možete vidjeti kakve boje sam koristio. U knjizi je sve pretamno i preobojeno. Naime, Mustafa je u tiskari stalno inzistirao da dodaju još i još boje...

06 studenoga, 2009

Trocki


Ponekad se dogođa da u kratkom vremenskom razmaku treba dva put crtat nešto na sličnu ili istu temu. Mislio sam da je tekst o Trockom za Fokus riješen ovim pozitiv-negativ dupliranjem - vrlo psihološki i vrlo psihodelično, bio je pomalo podvojena ličnost i kontradiktoran, a i neki su ga veličali a drugi ocrnjivali.
Ali u idućem broju su naručili nastavak o njegovom sukobu sa Staljinom. Ajd, i to sam riješio, Trocki je usmrćen čekićem, okrutno sam to iskoristio.

Ali ni to nije bilo dosta, zvali su me iz redakcije da ima prostora kod Trockog pa da još nešto nacrtam. S tim cvikerom sam fakat bio zadovoljan, dobro je leglo na več potrošenu temu.
No svaka od ilustracija je izgubila na unikatnosti. Tri u nizu več čine nešto kao strip...

03 studenoga, 2009

Salon '85


Drugi Salon bio je povodom 50 godina stripa na ovim prostorima. Ovdje se ne radi o 50 različitih konja, to je protok vremena. Konj galopira u 50 sličica. (Snimljeno a-2 trajalo bi 4 sekunde.)
Plakat je bio crno-bijeli a diplomu u pet boja dobio sam montažom grafičkih filmova.
U vodoravnoj verziji (za razglednicu i omot kataloga) bilo je lako preslagati konje u manje redova te dodati žutu.

30 listopada, 2009

Salon stripa - Vinkovci '84



Za prvi Salon stripa u Vinkovcima napravio sam dva kolaža u kojima je bilo puno faca iz domaćih stripova.
Tridesetak godina kasnije naletio sam na prve skice i original plakata i fotografirao ih...



Danima sam to izabirao, fotokopirao, povečavao ili smanjivao pa izrezivao i slagao.
Napravio am dvije verzije. Okomita verzija je bila na na plakatu i diplomama, a vodoravna na pozivnici i omotu katalaga. Naravno, sve je bilo crno-bijelo, ali i plakat i omot su bili odštampani zelenom bojom.



Osim diploma za nagrađene, bile su i diplome za  sve koji su sudjelovali.


Ovu fotku je snimio Vladimir Dimić, tnx.


Veziju za plakat su htjeli objavit na naslovnici revije Naš strip, pa sam za tu priliku malo obojio lice djevojke s olovkom. Taj broj Našeg stripa koji je izašao nakon Salona ujedno je bio i zadnji broj te revije.

29 listopada, 2009

Kontrapunkt

U ljeto 1975. godine ilustrirao sam prvu knjigu. Imao sam za to samo tri dana. Uspio sam napraviti 20 ilustracija plus naslovnicu - sedam po danu. Taj rekord nikad nisam nadmašio. Honorar je bio 100 primjeraka knjige, djelio sam je šakom i kapom.

Ana Vuković-Nana bila je tada mlada ambiciozna vinkovačka pjesnikinja. Skupljala je lovu za svoju prvu knjigu u samostalnom izdanju. U jednoj firmi su joj rekli da će joj dat svu lovu koju još treba, ali pod uvjetom da knjiga bude ilustrirana. Došla je k meni s molbom da joj pomognem, a džentlmen uvijek pomaže ženama u nevolji.

Otišao sam s njom i kod nekog književnika koji joj je pisao recenziju. Tip je rekao da su pjesme dobre ali ludo otkačene. Predložio je da naslov knjige bude "Luda poezi". Ovo "poezi" je izgovorio sa jakim francuskim naglaskom.
No Nana se nije dala krstit - tko bi ju ozbiljno shvatio s takvom knjigom. Zato se to zove "Kontrapunkt vis a vis sebe samih". To fakat ima težinu.

Meni je naslov bio predugačak pa sam na naslovnici istaknuo Kontrapunkt, a Nana je, očigledno, u tiskari tražila da ilustraciju na naslovnici smanje na veličinu poštanske marke... A i taj rok od tri dana... to mi je u panici smestila. No bio je to dobar izazov.
Tako sam još u srednjoj školi imao štampanu knjigu sa svojim crtežima, a to je onda bila velika fora.

27 listopada, 2009

Balada

Osiječki list Maslačak je izlazio šest puta godišnje i u ponekom broju bih nešto ilustrirao (više o tome drugi put). Format je bio mali, b-5. Par puta sam im nudio crteže u koloru za naslovnice, ali nisu ih objavljivali. Primjer - nacrtao sam dječaka koji se drvenim mačem bori protiv zmaja, nije im bilo dobro jer su se bojali da politički pokrovitelji lista u tome ne prepoznaju Svetog Juraja...
Onda je u proljeće 1984. godine gost-urednik, kao, bila Modra lasta. U Lasti su me zamolili da napravim kolor crtež kojim bi povezali Lastu i Maslačak. Izmislio sam ove klince -

To je objavljeno na predzadnjoj strani Maslačkovog omota.
I eto, zovu odmah nakon toga mene iz Osijeka da im napravim naslovnicu idućeg broja. "Hoćete objaviti?" pitam. "Joj, samo da ne bude nešto sa Svetim Jurajem, neka budu klinci kao na ovoj s Modrom lastom, imaš cijeli omot, i prvu i zadnju stranu."
Počnem ja crtati klinca u sličnoj odjeći kako peca ribu na naslovnoj, a curicu kako to gleda sa zadnje. Dok sam crtao smislio sam i zgodnu priču u kojoj bi djevojčica imala krila i mogla letjeti. Nacrtam krila i ovoj, ali zabrinem se - neće ovo objaviti, pomislit će da je curica anđeo, a to se nikako ne bi svidjelo političkim pokroviteljima.

Nazovem Osijek i pitam ih treba li im i strip, oni kažu da može, ali najviše osam strana.
OK, da skratim... Napravio sam strip od osam malih tabli gdje sam u tekstu sve "objasnio". Tak je nastala prva Balada. Klinci su se tamo zvali Ivica i Sunčica, bilo je teksta i dijaloga. Strip je bio crno-bijeli, a od ovog omota sam napravio dvije slike koje su ukomponirane u strip.
Naravno, složio sam i drugu, puno poznatiju verziju, bez teksta i na dvije velike table. Ta je objavljena svugdje.
U jesen iste godine sam za Kurir nacrtao naslovnicu s istim likovima -

Kasnije su nastala još dva nastavka Balade, jedan od njih u sklopu novog serijala Zlatka (prvi strip s imenom Zlatka nastao je 1985. a Modra lasta ga je počela objavljivat tek 1989.).
Tek nakon par godina sam sve to spojio i kolorirao. Ideja je bila napravit slikovnicu, ali nije se našao zainteresirani izdavač, pa se Zlatka sjetila da ispriča kako se sve to njoj izdogađalo, a Modra lasta je to integralno objavila 1992.
Eto, tak su nastali neki likovi i stripovi - na temelju nekih zaboravljenih crteža i naslovnica.
Ima tome još jedan primjer, ali to je već druga priča.