Salon stripa - Vinkovci '84

Za prvi Salon stripa u Vinkovcima napravio sam dva kolaža u kojima je bilo puno faca iz domaćih stripova.
Tridesetak godina kasnije naletio sam na prve skice i original plakata i fotografirao ih...



Danima sam to izabirao, fotokopirao, povečavao ili smanjivao pa izrezivao i slagao.
Napravio am dvije verzije. Okomita verzija je bila na na plakatu i diplomama, a vodoravna na pozivnici i omotu katalaga. Naravno, sve je bilo crno-bijelo, ali i plakat i omot su bili odštampani zelenom bojom.



Osim diploma za nagrađene, bile su i diplome za  sve koji su sudjelovali.


Ovu fotku je snimio Vladimir Dimić, tnx.


Veziju za plakat su htjeli objavit na naslovnici revije Naš strip, pa sam za tu priliku malo obojio lice djevojke s olovkom. Taj broj Našeg stripa koji je izašao nakon Salona ujedno je bio i zadnji broj te revije.

Kontrapunkt

U ljeto 1975. godine ilustrirao sam prvu knjigu. Imao sam za to samo tri dana. Uspio sam napraviti 20 ilustracija plus naslovnicu - sedam po danu. Taj rekord nikad nisam nadmašio. Honorar je bio 100 primjeraka knjige, djelio sam je šakom i kapom.

Ana Vuković-Nana bila je tada mlada ambiciozna vinkovačka pjesnikinja. Skupljala je lovu za svoju prvu knjigu u samostalnom izdanju. U jednoj firmi su joj rekli da će joj dat svu lovu koju još treba, ali pod uvjetom da knjiga bude ilustrirana. Došla je k meni s molbom da joj pomognem, a džentlmen uvijek pomaže ženama u nevolji.

Otišao sam s njom i kod nekog književnika koji joj je pisao recenziju. Tip je rekao da su pjesme dobre ali ludo otkačene. Predložio je da naslov knjige bude "Luda poezi". Ovo "poezi" je izgovorio sa jakim francuskim naglaskom.
No Nana se nije dala krstit - tko bi ju ozbiljno shvatio s takvom knjigom. Zato se to zove "Kontrapunkt vis a vis sebe samih". To fakat ima težinu.

Meni je naslov bio predugačak pa sam na naslovnici istaknuo Kontrapunkt, a Nana je, očigledno, u tiskari tražila da ilustraciju na naslovnici smanje na veličinu poštanske marke... A i taj rok od tri dana... to mi je u panici smestila. No bio je to dobar izazov.
Tako sam još u srednjoj školi imao štampanu knjigu sa svojim crtežima, a to je onda bila velika fora.

Balada

Osiječki list Maslačak je izlazio šest puta godišnje i u ponekom broju bih nešto ilustrirao (više o tome drugi put). Format je bio mali, b-5. Par puta sam im nudio crteže u koloru za naslovnice, ali nisu ih objavljivali. Primjer - nacrtao sam dječaka koji se drvenim mačem bori protiv zmaja, nije im bilo dobro jer su se bojali da politički pokrovitelji lista u tome ne prepoznaju Svetog Juraja...
Onda je u proljeće 1984. godine gost-urednik, kao, bila Modra lasta. U Lasti su me zamolili da napravim kolor crtež kojim bi povezali Lastu i Maslačak. Izmislio sam ove klince -

To je objavljeno na predzadnjoj strani Maslačkovog omota.
I eto, zovu odmah nakon toga mene iz Osijeka da im napravim naslovnicu idućeg broja. "Hoćete objaviti?" pitam. "Joj, samo da ne bude nešto sa Svetim Jurajem, neka budu klinci kao na ovoj s Modrom lastom, imaš cijeli omot, i prvu i zadnju stranu."
Počnem ja crtati klinca u sličnoj odjeći kako peca ribu na naslovnoj, a curicu kako to gleda sa zadnje. Dok sam crtao smislio sam i zgodnu priču u kojoj bi djevojčica imala krila i mogla letjeti. Nacrtam krila i ovoj, ali zabrinem se - neće ovo objaviti, pomislit će da je curica anđeo, a to se nikako ne bi svidjelo političkim pokroviteljima.

Nazovem Osijek i pitam ih treba li im i strip, oni kažu da može, ali najviše osam strana.
OK, da skratim... Napravio sam strip od osam malih tabli gdje sam u tekstu sve "objasnio". Tak je nastala prva Balada. Klinci su se tamo zvali Ivica i Sunčica, bilo je teksta i dijaloga. Strip je bio crno-bijeli, a od ovog omota sam napravio dvije slike koje su ukomponirane u strip.
Naravno, složio sam i drugu, puno poznatiju verziju, bez teksta i na dvije velike table. Ta je objavljena svugdje.
U jesen iste godine sam za Kurir nacrtao naslovnicu s istim likovima -

Kasnije su nastala još dva nastavka Balade, jedan od njih u sklopu novog serijala Zlatka (prvi strip s imenom Zlatka nastao je 1985. a Modra lasta ga je počela objavljivat tek 1989.).
Tek nakon par godina sam sve to spojio i kolorirao. Ideja je bila napravit slikovnicu, ali nije se našao zainteresirani izdavač, pa se Zlatka sjetila da ispriča kako se sve to njoj izdogađalo, a Modra lasta je to integralno objavila 1992.
Eto, tak su nastali neki likovi i stripovi - na temelju nekih zaboravljenih crteža i naslovnica.
Ima tome još jedan primjer, ali to je već druga priča.

Erotika humor

S Arsenom sam surađivao više puta, no do ovoga je došlo na poticaj Pere Kvesića, koji je tada bio urednik lista Erotika humor. Ideja je bila raditi priloge za taj list, a kasnije od toga napraviti knjigu. Zabavno i korisno.
Erotika humor je isprva izlazila na malom formatu, nacrtao sam tamo neke stvari, ali kako nikad nisam bio karikaturist, nekako se nije uklapalo. Napravio sam i stripić po jednoj Perinoj priči i nazvao ga «Zlatka i Jack Trbosjek» (nije tu baš bilo neke erotike).

Kad je Erotika humor prešla na a4 format krenulo je ovo s Arsenom.
«S nogu» je bila prva.
Predvidio sam mjesto za pjesmu, ali objavljeno je s izrezanom ilustracijom. Razlog nije bila cenzura – Peri se valjda crtež toliko svidio da ga je u istom broju koristio dva put. Drugi put cijeli, uz neke sasvim drugi tekst. Ok, rekao sam mu da to više ne radi bez pitanja, osim toga ja to radim inspiriran Arsenovim pjesmama a ne za neke druge, vulgarne tekstove. Taj tekst, iako možda duhovit, nije za objavljivanje na ovom blogu. Evo kako spektakularno izgleda original –

Išlo je to oko pola godine, neke su slike opet bile malo odrezane, grafički se iživljavo s fontovima i naslovima - tek su nabavili neki kompjutor.


A onda je list ukinut. Došao je rat, a i promijenila se klima. Osim globalnog zatopljenja, kao da je erotika postala nepoćudna, a i nikom tada nije bilo do takvog humora.
Tada nisam razmišljao o tome jesu li ove pjesme i crteži bili humor, odnosno je li to bilo smiješno. Danas mi je njihova istinitost podjednako i smiješna i tužna.
Knjigu smo onda ostavili za bolja vremena.
Možda nakon ove recesije, vjerojatno nikad.

More

Nešto kao "One-shoot". Godina je bila 1982. ili 1983. U Vjesniku su pokušali s listom More.
Napravio sam desetak okruglih ctreža u koloru (zaglavlja za rubrike), kao i tri ilustracije za neke tekstove (jednu su štampali naopako, vidi se po onom kalendaru). Iako je bilo i nešto kolora, većina je ispala crno-bijelo, ilustracije su bile minijaturne ali kvalitetno otisnute (valjda je to bio još onaj bakrotisak).
Izašao je samo prvi, nulti ili pilot-broj. Bio je na svim kioscima ali list nije zaživio. Nije još bilo vrijeme za takve specijalizirane listove.

Arka

Sad bi rekli - Na rubu znanosti.
Bio sam jako zadovoljan kako sam naslikao zid na ovoj slici, no u štampi je sve ispalo previše plakatno, bez detalja, zid je kao zelena ploha. Original je zaglavio u Sarajevu.

Jednog jesenjeg dana 1988. godine Ajan me vodao po neboderu Oslobođenja. Popio sam puno kava i upoznao puno ljudi koje više nikad nisam sreo. Svratili smo u više redakcija, a u jednoj su mi odmah napisali ugovor za pet naslovnica za Arku. Mogao sam nacrtati što sam htio, samo da se uklapa u misteriozni svijet o kojem su pisali.
Poslao sam im prve dvije i čekao da vidim što će biti. Objavili su ovu i nisu platili. Nakon nekog vremena dosadilo mi čekat pa sam onu drugu iskoristio u Patku (broj 12, ak se ne varam).
Arka je nakon rata ponovno isplovila kao NOVA ARKA, a u Bosni je otkrivena piramida...

Lucifer

Sjećate li se Lucifera?
Prvi strip-fanzin u SFRJ, o njemu se dosta pisalo.
Gledam naslovnicu «nultog» broja iz prosinca 1984. Izgleda da sam napravio i logo, ima bačenu sjenu. Crtao sam to u Sisku, «na trgu, plesu il nekoj kavani»… ne sjećam se više.


U to vrijeme često sam odlazio u Sisak, radio sam grafičko-likovnu opremu lista za djecu Kurir. Izdavač je bio Centar za kulturu Sisak, a valjda me tamo uhvatio slikar Milan Milaković – Šero. Pitao me mogu li napraviti izložbu svojih radova u kafe baru Gril. Kafić je bio novi i velik, imao je i terasu, a vlasnik i Šero su htjeli biti promotori kulturnih događanja. Izložba je uspjela, došli su radio i televizija, pa me Šero pitao mogu li dovesti i Julesa Radilovića. Nakon Julesove izložbe navalio je s tim Luciferom...
U nultom broju su bili intervjui sa Radilovićem i Zimonićem, a valjda se to ponovilo i u prvom broju. Nulti je bio fotokopiran, a prvi tiskan. Tisak je obećao platiti vlasnik kafića Gril. Opremu, pripremu i sve ostalo su sredili Vjeko Ivezić i Miljenko Bublić, a Julesov reklamni crtež (kolporter u kostimu vraga koji prodaje Lucifera) se našao na naslovnici. Nacrtao sam tada i drugog Lucifera, ali Šero ga je stavio na zadnju stranu «prvog» broja.
Zaredale su neke promocije i novinski članci, Šero je preko noći postao «zvijezda». Davao je izjave i intervjue, ali Vjeko je primijetio – «Hej, pa skoro sve su drugi napravili, a Šero pobire slavu!» U Sisku nije postojala nikakva strip scena, a Šero baš nije imao puno pojma o stripu…
Hm. Imao sam tada ideju da napravim kraći strip sa tim likom Lucifera, ali odustao sam jer mi je sve to postajalo antipatično.

Sjećam se kako je Kordej rekao Šeri da je moj crtež trebao bit na naslovnoj a Julesov na zadnjoj - «Zime je nacrtao palog anđela, to je pravi Lucifer, a ne ovaj prodavač u kostimu…» - tak nekako je rekao. Kordej je trebao napraviti iduću naslovnicu, to je čak najavljeno u nekim novinama.
Unfortunately, vlasnik kafića Gril iznenada je nesretno poginuo – eksplodirala je plinska peć koju je htio popraviti. Vjeko i Miljenko su pokušali naplatiti tisak i pripremu prvog broja od udovice, ne znam jesu li uspjeli.
Ostavši bez glavnog sponzora, Šero je još neko vrijeme nešto pokušavao. Postoji navodno i «drugi» broj Lucifera, o tome piše Pajo Pakšu na svom blogu - «…a broj dva izašao je na salonu jugoslavenskog stripa u Vinkovcima 1986. godine tako što je Šero išao od jednog do drugog crtača stripa te su mu ovi na licu mjesta crtali, a ovaj je to fotokopirao na papirima u boji te uvezivao u plastični fašcikl i nudijo po nevjerojatno velikoj cijeni, kao to je ograničeni tiraž od svega dva primjerka. Moš mislit. Ja ga nisam kupijo, jer nisam imo para.»

E da, na tom Salonu mene nije bilo, bojkotirao sam ga. U to vrijeme počeo sam podržavati jedan drugi projekt kojeg su isprva također smatrali fanzinom. Dolazio je iz Slavonske Požege i zvao se Patak.
Ali to je već druga priča.
Možda sam trebao napraviti strip sa Luciferom. Preduhitrio bih Vertigo. Naime, nekoliko godina kasnije, u Americi je krenuo Sandman. U nekoj epizodi Dream odlazi u pakao i tamo sreće Lucifera. Plav momak, baš kao ovaj moj, uostalom, takvi su anđeli. Nakon što je Gaiman prestao pisati Sandmana, serija se ugasila. DC-Vertigo je počeo izdavati stripove s epizodnim likovima iz serije, a prvi brojevi Lucifera su krenuli oko 2000. godine…

Vrijeme

Krug žutih zvijezda na ovome satu podsjeća s kojim optimizmom se očekivalo primanje Hrvatske u Europsku uniju. «Trebalo» je to biti 1992. Sjećam se da je u predvorju bivšeg kina Balkan proradio kafić koji se zvao Europa 92, Milan Blažeković ubacio je te zvijezde i u špicu za Animafest… Sad govore da su pregovori tu negdje, u EU bi trebalo valjda 2012. Šta ti je 20 godina…sitnica.

Inače, ovo je bila prva naslovnica Modre laste napravljena na kompjuteru. Došao sam sa skicom u njegov studio i gnjavio Vjekoslava Ivezića da mi to posloži. Trajalo je to puno duže nego smo pretpostavljali, a vidi se moja opsjednutost bačenim sjenama – brojke, cvijeće, čak i kapljice kiše - bacaju sjenu. Vjeko mi je demonstrirao kako je to sad lako jer ne moraš rukom crtati a sve ispada precizno. Konstruira se cvijet, kopira, ispuni crnom bojom, dodaš prvi cvijet (prethodno ga učiniš neprozirnim) na taj crni i imaš jedan cvijet sa bačenom sjenom. Onda sve to više puta kopiraš i dobiješ puno cvijetova koje samo treba posložiti… Uglavnom, trajalo je satima a skica je još uvijek bolje izgledala. Ali kad smo u svitanje dodavali boje…E, to je bilo to – čisto, jednostavno, precizno.
Problem je bio kako sad sve to izvaditi iz kompjutera i odnijeti u tiskaru. Vjeko je sve znao pa je napravio razdvajanje na četiri osnovne boje. To se isprintalo, za svaku boju posebni isprint (crno-bijeli, naravno). U Vjesniku se presnimilo na četiri filma i eto…
Ali ipak, žute zvijezde sam prvi put nacrtao godinu dana prije, na ovoj naslovnici

Kutle

Rijetko kad sam neku stvar morao raditi dvaput, ali događa se.
Negdje nakon (prvih) demokratskih promjena dobio sam na ilustriranje jednu priču sa natječaja Večernjeg lista na. U njoj neki tip prvo fura karijeru u socijalističkom samoupravljanju a onda se preokrene i postaje gorljivi domoljub i poduzetnik.
Tip se u priči zvao Kutle. Čudno ime, mislio sam da je izmišljeno, a priča metafora. Podsjetilo me to na poznatu Kafkinu priču pa sam nacrtao lika sličnog kukcu koji nosi kvadratiće nakon što je odbacio srp i čekić. Priča mi nije sjela, priznajem, nisam se baš pretrgo.

Predao sam crtež ali drugog dana me zove Jure Ilić. Kaže – «Čuj, ti si tu ostavio nekog buba-švabu… evo ti Branka Primorac.» Branka je bila urednica te stranice. «Ovo uopće nije u tvom stilu… nikome se ne sviđa… ti lijepo crtaš žene, a u priči se spominje nekoliko žena…« I tako, Branka me uvjerila da mogu bolje, i to u roku od dva sata kad je sve trebalo predat u tisak. Na brzinu sam nažvržljo neku žensku i malog ćelavca u pozadini te stigao na vrijeme predati. Volio sam Večernjak, a i Branka se našla u nevolji.

No, uskoro se počelo govoriti i pisati o nekom tajkunu, vlasniku svega i svačega, koji se zove baš – Kutle. Bio je vrlo uspješan nekoliko godina, kupio je mnogo toga, između ostalog i Slobodnu Dalmaciju i Tisak...
Kasnije Kutlu uhapsilo i optužilo, sumljiva pretvorba, zloporaba ovlasti, što li… Vuče se to godinama. Kutle je sada švorc...
Možda je ona priča bila inspirirana baš tim Kutleom, možda nije. Buba-švabu sam onomad ponio doma, objavljujem ga sada i ovdje.
A Večernjak… pa još u socijalizmu su mu tepali «Bezgrešnjak». Nisam u tijeku, ne znam kak ga zovu otkad ga je Račan prodao Austrijancima, niti jesu li Branka i Jure još uvijek tamo.

Etno

Za svoj drugi samostalni album (cd) Lidija Bajuk nije željela koristiti fotografije. Ipak sam je nagovorio da stavi dvije. Napravio sam 17 akvarela za prateću knjižicu i, iako sam mogao nacrtati što sam htio, većinom su ispali gotovo «realistički». Onda sam mislio da je to zbog te narodne poezije. Sad mislim drugačije.
Čovjeku koji je radio grafičku pripremu na kompjuteru jako se svidjelo što je sve to napravljeno rukom. Zamolio me da mu poklonim jedan original za uspomenu. Rekao sam da izabere, a on je uzeo razbijeni prozor.
Ubrzo sam i ja nabavio kompjuter i više ništa nije bilo kao prije.

Golub mira

U mome vinkovačkom arhivu pronašao sam dva slična crteža.
Prvi je nastao u Novom sadu. Bio sam tamo u posjeti drugu iz vojske, krajem sedamdesetih. Rastislav Durman je pisao razne stvari, uglavnom humoristične, a u listu Osmeh je objavljivao neke fore u svezi s životinjama. Dok smo pijuckali kavu zamolio me da nešto od toga odmah ilustriram za idući broj. Našarao sam ono što mi je prvo palo na pamet. Uz «Danas je golub mira - ptica selica» napravio sam goluba koji proždire maslinovu grančicu, a istovremeno serucka. Nije imalo veze s pticama selicama, ali nema veze, objavili su.


Par godina kasnije dobio sam u Fokusu tekst «Ratovanje mirovnim idejama» u svezi ratova na srednjem istoku. Iskoristio sam onu ideju, ali je i «oplemenio». Kao na plakatu, golub je ovdje manje proždrljiv, radi bolje dramaturgije. Kad se slika čita - gore je sve u redu, ali pogled prema dolje otkriva sraćku, a u njoj bombe.


Dok ovo pišem vani je hladno a na prozoru golubica pokušava ugrijati dva tek izlegla ptića. Napravila je to gnijezdo dok me nije bilo u Vinkovcima, a sad ga ne mogu rasturit dok ova dvojica ne ojačaju (ipak je ovo četvrti kat). Jučer me susjed zaustavio i grdio zbog toga – njegovi su prozori ispod mojih, a golublja porodica ih stalno zaserava.
I što da mu kažem? Golubi su bolji od granata iz Mirkovaca? Nikad mira na tom svijetu…

Esperanto

Hm. Ova knjižica je pravi raritet. Tiskana je bljedunjavom zelenom, morao sam pojačat boje u fotošopu da se bolje vidi.
Kako je došlo do toga… Imao sam prijatelja koji je negdje upoznao žensku bombastičnog imena. Ona je napisala ovu priču, a društvo esperantista, zapravo Internacija Kultura Servo ju je htjelo objaviti u knjižici - dvojezično i sa ilustracijama. Frend je zamolio mene da to napravim, a mislim da me negdje u prolazu i upoznao s tom Juditom. Nacrtao sam pet crteža i dao ih njemu. Knjižica je tiskana, dobio sam par primjeraka i to je to.
Slučajno sam tada na radiju čuo poduži razgovor sa autoricom, a u emisiji se i zahvalila mom frendu na lijepim ilustracijama.
Ok, radio sam to iz kultura servo. Ponešto sam naučio o južnoameričkim indijancima, a i potpisali su me kao ilustratora, ali na esperantu. Ako niste znali, Krešimir se na esperantu kaže Zvonimir.

Student

Boravak u Beogradu i druženje s Brankom Gavrićem i Nikolom Kostandinovićem podsjetilo me na dane dok još nisam bio student ali sam crtao i objavljivao stripove i ilustracije u tamošnjem listu Student.
Gotovo sve tamo objavljeno nacrtano je u prostorijama redakcije lista. Zaslužni krivac za to bio je tadašnji grafički urednik Rade Marković. Njegov entuzijazam je bio zarazan, mnoge noći proveli smo u crtanju, tek pokoji sat u nekoj kafani.




Najzabavniji "projekt" bila je "Ljubav među životinjima" prema stihovima pjesnika i satiričara Žuborskog. Rade je nagovorio petnaestak crtača da svaki napravi bar jednu ilustraciju i onda sve to objavio u istim broju Studenta.
Ja sam nacrtao tri -

Bio je to hit.
List su tada kritizirali ili hvalili, a taj broj je, kao, zabranjen zbog "pornografije"...

Studio

Morao si imati airbrush (zračni kist) da bi objavljivao u Studiju ili Startu. To je bila šminka, glamur. Prilično skupa spravica. Nabavio sam ga 1983. u Beogradu. Tamo je neki tip radio kompresore za ejrbraš, cijena je bila povoljna. Vadio je kompresore iz starih frižidera (sve je to navodno isti princip), zavario im ručku, dodao crijevo i pofarbao (naručio sam zeleni). Kako sam dobio neku novčanu nagradu za animirani film, s tim sam mu platio. Bio je prilično težak, ali nije sad bitno, nikad nije isplatio lovu jer nisam naučio radit s tim. Mrzio sam rezanje onih maski od folija.
Ali par stvari sam ipak zašpricao, recimo ovu naslovnicu.
Bilo je to uoči olimpijskih igara u Americi. One zvijezde u naočalama-televizorima (amblem tih igara) su klasika iz primijenjene – tempera, kistom uz ravnalo. Eh da, nije bilo copy-paste.

Studio su svi kupovali, tjedna revija za televiziju, film i estradu. Na naslovnicama je imao fotografije poznatih faca, izuzetno rijetko neki crtež. Ovo je bila neka nepoznata faca, a onda je izgledala prilično svježe. Neko vrijeme, u Brozovoj sam na vratima starog ormara imao neljepljeno par naslovnica. Tko god bi prvi put došao rekao bi – «Sjećam se ovog Studija, nisam znao da si to ti radio».
Bila je to moja druga ilustracija za Studio. Druga i posljednja, još jednom sam nacrtao nešto unutra, bez ejrbraša. Skoro svi su tada radili za njih, Skozret se tamo i zaposlio.
Nisu me zvali, valjda im nije odgovarao moj stil. U svakom slučaju, Studio je više puta pisao o meni nego što mi je objavio neku ilustraciju.
Što se tiče ejrbraša, neko vrijeme sam ga vukao sa sobom, a onda se "izgubio" u nekoj od selidbi.

CCP

U ljeto 1991. dobio sam poziv za sastanak u Ministarstvu kulture. Uz poziv je bio i tekst na tri kartice «CROATIAN CINEMA POOL – Teze za sustavnu i koordiniranu promociju hrvatskog filma u svijetu».
Sastanak je sazvao Ivo Škrabalo, tada pomoćnik ministra za kulturu. Bilo je tamo dosta ljudi iz svijeta filma, lijepo se razgovaralo, poput osnivačke skupštine budućeg Croatia Cinema Pool-a, organizacije koja bi se bavila promocijom hrvatskog filma, a i šire. Entuzijazam, uostalom, upravo je nastajala nova država.
Pred kraj, kad se raspravljalo o tome što nam je slijedeće činiti, ustade neki čovjek i ponudi da će odmah tiskati memorandume i fascikle za taj CCP, ali da on nije dizajner, a treba napravit logotip. Ne sjećam se tko je pokazao na mene, možda baš Škrabalo, i rekao – «Pa imamo ovdje Zimonića, on je likovni umjetnik, može on napravit znak i logotip.».
Rečeno – učinjeno. Kockice su ulazile u modu, a ja se sjetio da ih tretiram poput perforacije na filmu. I još idu u perspektivu, poput role filma. Napravio sam to na nečijem (možda Vjekinom?) kompjuteru, to se nije moglo rukom crtat (kompjuter sam kupio tek 1999.).
Fascikl je napravljen, ispao je kao imitacija mramora (nije moja ideja), a slova i kockice su bili ispupčeni.
No, te je jeseni rat bio pred vratima i od Croatia Cinema Pool-a nije bilo ništa. Više godina kasnije bile su inicijative za osnivanje hrvatskog instituta za film, i od toga nije bilo ništa. Nedavno je osnovan HAVC, a što će biti s njim, živi bili pa vidjeli.

Radne akcije

Svojevremeno je bilo puno omladinskih listova. Savezni list se zvao Mladost , a svaka republika i pokrajina je imala svoje - Polet, Mladina, Naši dani, Omladinske, Glas omladine…. Jedino su Omladinske novine izlazile i ljeti – izdanje za radne akcije, svakog drugog dana.
Kako je Branko Gavrić neko vrijeme tamo radio kao grafički urednik, nagovorio me pa sam napravio dvije naslovnice…

Komercijala nije grijeh

Nikad nisam nešto brijao na modu, a ovaj letak sam nacrtao jer me to zamolio čovjek kojeg sam slučajno upoznao na nekom Animafestu. Sa starinskim brčićima, izgledao je kao lik iz stripova Alexa Raymonda. Sredinom osamdesetih znao me nazvati, popili bi kavu dok je pričao o svojim bivšim uspjesima i novim planovima i snovima. Bio je privatni poduzetnik, a to je onda bilo jako sumljivo. Pokušao je organizirati i nekakav Klub potrošača, pupust 10%…Imam još valjda negdje zlatnu karticu na kojoj sam, prema njegovoj ideji, nacrtao ključ nazubljen slovima "klub10".
Tada mu baš nije išlo, a ja sam mu nacrtao-dizajnirao par stvari iako on to tada nije mogao platiti.
No, negdje na prijelazu u devedesete, kapne mi nekoliko desetaka milijuna dinara na žiro račun. Svrha uplate – nastup na modnoj reviji. Ma, kakav nastup… to Čurik plaća dugove.
Pogledo sam malo na Internet. Nagrada «Josip Čurik» nazvana po njemu, umro je 2002.

Smilje i bosilje

Ono što mi je najbolje s blogovima je to što možeš mijenjat ili izbrisat sve što si stavio, a cijeli blog možeš izbrisat u samo dva klika. Zbog toga sam i krenuo u to prije dvije godine, prvenstveno da stavim (privremeno) na Internet neke fotke i video zapise, e ne bi li ih morao pojedinačno slati prijateljima. Nešto kao privatne novine, Pero Kvesić me nagovorio.
Objavljivanje crteža u tiskanim medijima je nešto sasvim drugo, to ostaje «zauvijek», tu nema brisanja, a i ne možeš objavit što ti padne napamet.
No i objavljivanje na internetu ima svojih čari pa razmišljam da pokrenem poseban blog.
Naslov bi bio, recimo - «Memoari povremenog ilustratora», gdje bih objavljivao ovakve pričice:

SMIB,
od 1. ožujka do 1. travnja

Nekada davno jako sam želio raditi i objavljivati u Smibu – to je list za djecu, jedan od rijetkih koji je i onda objavljivao ilustracije u boji. No likovni urednik Smiba je imao neku "svoju politiku" u koju se ja navodno nisam uklapao. Jednoga dana, dok je tip bio na bolovanju, pozvao me glavni urednik Zvonimir Balog i pitao da ilustriram njegovu pjesmu «Majčino krilo» te usput napravim naslovnicu za majčin dan (tada je to bio 8. mart ili ožujak).
Na naslovnici sam izmislio ljuljačku od cvijeća, a na drugoj slici (uz pjesmu) je bio, naravno, cijeli svemir.

Balogu su se crteži jako dopali pa je odmah tražio sličan paket i za prvi april. Likovni se vratio s bolovanja ali više nije mogao spriječit objavljivanje. Sjećam se da je rakao "Zmija nam se uvukla u ime lista", no to sam nacrto crva Dugog, lika iz stripa Ante Zaninovića "Kljunko i ostali" koji je godinama izlazio u Smibu.

Ali, kako sam ja već ranije za Modru lastu napravio naslovnicu na temu prvotravanjskih zezancija, oba lista su izašla istog dana s mojim crtežima na naslovnici. U Lasti je to primljeno kao nešto sasvim normalno, Smib je za klince a Lasta za tinejđere, uostalom, slike nisu iste. Ali Smibov likovni urednik je od svega napravio skandal i nikada više neki moj crtež nije bio na naslovnici Smiba.

Čuo sam da je spomenuti «likovnjak» početkom devedesetih morao napustiti Školsku knjigu jer je procijenjeno da je nesposoban, ali koga briga. I tu moju naslovnicu je zasro - katastrofalno je odštampana, nešto se čudno dogodilo s bojama.
Svoju želju da radim ilustracije za djecu realizirao sam kroz Maslačak i Kurir, a to je već neka druga pričica.